I tako iz dana u dan, ista dešavanja. Svaki dan sliči onom prethodnom. Od ranog jutra, koje započinjem jedinom mirnom kafom u tom poslovnom danu, pa do kasnih poslijepodnevnih sati, sve se vrti oko: zatrpanog maila raznoraznim glupostima, poziva zaposlenika sa iritantnim pitanjima, sastanka koji su po meni samo tu da bi se ljudi malo okupili i proćaskali…i naposlijetku, mojih 30min dnevne pauze, kada jedem, pušim, pijem kafu i uporno pokušavam da pobjegnem iz realnosti. Proljeće je već na izmaku i bliži se ljeto. I opet ne mogu a da ne pomislim na godišnji odmor.
Dugo je prošlo otkako nisam išla zaobilaznim putem…i otkako nisam pomislila na Milana. Znala sam provesti sate i sate u koloni cvrljeći se na jarkom suncu, čak je i to bilo opravdanje da ne idem zaobilaznim putem. Da, željela sam da malo uhvatim boje. Ubjeđivanje same sebe mi je oduvijek išlo od ruke. Nismo ostali u kontaktu. Isuviše me je pekla grižnja savjest, da bih mu ostavila svoj broj telefona. A uostalom, kao da bi se i javio. Jedan ali vrijedan…
„Hej Selma, šta ti je ovo pobogu?!?!?!“- trznu me kolega informatičar iz misli…“Šta sam sad uradila???“- pitam ga nevino, a u glavi mi se već motaju misli mojih mogućih grešaka.
„Ti jedina imaš mailova da bi mogla cijelu firmu podmiriti. Briši nešto, sve će zablokirati!“
Kao informatičari…Oni nemaju osjećaj za čuvanje mailova. Ja naprotiv čuvam sve od prvog dana. Od inboxa, pa do onih draft-ova…sve je tu za ne daj Bože. Onda sam se bacila na čišćenje, jer nešto sam naučila. Sa informatičarem moraš biti dobar.
Čovječe bilo je puno teže nego što sam mogla da zamislim. Imala sam mailove od ljudi koji više čak i ne postoje…Mislim figurativno.
Mukotrpan posao…delete, enter, delete, enter, delete, enter…
Nisam ja nikad ni čitala sve te silne mailove koje sam ostavljala, kao da ću nekada i imati vremena za to.
Ovaj Outlook svašta nešto ima, može se ponešto i naučiti…nepročitano, pročitano, poslano, dobijeno, od koga, kome, samo još fali KO KOGA…
I tada napravih otkriće godine. Jedna mala ikonica pod naslovom „Junk Mail“. Kada sam već sve redom otvorila…mogla sam i nju. Gle čuda, i tu imam mailova, od početka moga rada. Pozivi na seminare širom svijeta, a ja nigdje ne odoh. Raznorazne ponude od novih restorana, hotela, salona za ljepotu i depilaciju (mogla bih i tamo malo navratiti), ponude u pola cijene za praznike, kojima je već istekao rok, jer je prošlo već par godina od tada…
Delete, enter, delete, enter, delete, enter i konačno, došla sam u tekuću godinu. Na svu sreću nema ih puno. Taman sam došla do zadnjeg maila, kojeg sam već mahinalno htjela da deletujem, povukoh prst sa tipke i tijelom mi prostruji čudna struja…
„Jesi li više?! Mogu li ja nastaviti sa radom?“-pita me kolega već vidno iznerviran.
„Ej, ček sam još koju minutu, kada već brišem da pobrišem sve kako treba.“
Iskoristila sam svoje umijeće dobronamjernih laži, kako bih pročitala mail, u folderu Junk-Mail, koji je bio od Milana. Srce mi je podskočilo, popelo se sve do grla i počelo snažno da kuca. A pamet se podsmijehivala sa ironičnom rečenicom „Kao da je jedan jedini Milan na ovom svijetu. Eto baš će ti se on javiti?!“
Pokušala sam da se malo priberem, odagnam misli svoje savjesti, stišala srce dovoljno toliko da ostanem živa, i kliknula mišem na mail od Milana.
U subjectu je pisalo samo: „IZGUBLJENO-PRONAĐENO“
Čitala sam iznova i iznova, kako bi se uvjerila da li je to zaista on. Moj zabijač iz zabiti iz malog idealnog zabačenog hotela.
Mail je glasio ovako:
„Ne radim za agenciju „Izgubljeno-pronađeno“, ali obzirom da imam nešto za šta smatram da je izgubljeno, preostaje još samo da se pronađemo.
Ukoliko niste ta Selma, zanemarite ovaj mail, molim.
Srdačan pozdrav,
Milan“
…u tom momentu se začula na radiju pjesma…
Autor: Black Magic Woman
