Misli mi divljaju dok vozim na ovaj sastanak. Sredovječan čovjek uspješan u svim područjima života koje cijenim. U braku sam s istom ženom već 20 godina, sa suprugom koja je ujedno i moj najbolji prijatelj. Unatoč tome što je obožavam, moram reći da je iskušenje znalo tijekom našeg zajedničkog života pokazati svoju ružnu glavu, ipak, uspio sam joj ostati potpuno vjeran. Zajedno smo podigli djecu omogućivši im i više od potrebnog. Profesionalno, uspio sam razviti vlastiti posao radeći satima dugo u noć kako bi osigurao opstanak, pa i širenje biznisa.
Život mi se sastojao od poslovnih zadataka i obiteljskih obaveza što me u potpunosti zadovoljavalo. No posljednjih nekoliko godina zapazio sam neke stvari koje su me zabrinule.
Više nemam strpljenja, tolerancija prema drugima blijedi, teško se koncentriram a fantazije o bijegu iz svog života sve me više obuzimaju. Oh, čak i te moje jadne maštarije blijede su u usporedbi sa stvarima koje neki proživljavaju ili barem pišu. Moje fantazije nisu seksualne prirode. Priželjkujem bijeg. Ali u realnosti od samih takvih misli o napuštanju posla i obitelji obuzima me nepodnošljiv osjećaj krivnje.
Žena je zapazila da sam se promijenio, razgovarali smo o tome. Odmor bi i meni i njoj puno značio, no mogli smo si ga zbog silnih obaveza i kredita priuštiti tek za koju godinu. Umjesto te varijante, predložila mi je da razgovaram sa našim kućnim prijateljem, koji je cijenjeni psihoterapeut, a ja sam ponajprije zbog njenog inzistiranja pristao.
Sastanak u njegovoj ordinacij, na psihijatriji jedne velike zagrebačke bolnice nije dolazio u obzir, tako da smo se dogovorili za piće. Iako sam bio negativan prema toj ideji od samog početka, kada sam počeo govoriti, a on me vrlo pažljivo slušao i komentirao brižnim glasom zbog kojeg se činilo da razumije, opustio sam se.
Da ne dužim, po njemu moja je dijagnoza bila vrlo jednostavna, «Pod strašnim si stresom. Nakon tolikih godina brige za sve i svakog oko sebe, činjenica da si sebe zapostavio nagomilala se i jednostavno ti treba ventil. To je bolest današnjice.» Nastavio mi je objašnjavati kako moram posvetiti više vremena sebi, možda se redovno baviti nekim sportom, učestvovati u relaksirajućim aktivnostima koje će biti samo moje. Kao vrsni stručnjak intuitivno je znao rečenicu koja mi je neizgovorena lebdila oko usana. «Kada, kada ću imat vremena za to», glasno je rekao postavivši sam sebi moje pitanje. Uz smirujući osmijeh nastavio je, «Znam stručnjaka u Zagrebu koji se bavi prilično neortodoksnom metodom stres menadžmenta. Jaaako je dobra i pruža usluge gotovo svim tajkunima i važnijim ljudima u državi. Tretmani imaju gotovo instant rezultate, drugim riječima, ljudi se osjećaju bolje već nakon prve terapije… a u mnogo slučajeva više od toga i nije ni potrebno.»
Oči su mi očito bljesnule jer je ponovo progovorio, «Prilično je skupa, ali recimo da mi duguje i nekoliko usluga. Hoćeš da ti ugovorim?»
«Naravno… Zašto ne…jednom jedan razgovor…?», ispitivao sam. Prijatelj je potvrdno kimnuo.
«Nego, ako te ne spriječava neka liječnička tajna, kojim ti se to ‘neortodoksnim metodama’ kolegica služi?», pitao sam s najviše poštovanja što sam mogao.
«Radi se o metodi kojom ruši zid koji spriječava oslobađanje stresa i frustracija nagomilanih godinama. Jednom kada je barijera razbijena, život će ti se trajno promijeniti», objasnio je.
«A koja je to metoda? Hipnoza? Stres menadžment? Što…?» Ispitivao sam u nadi da bi se stvari za mene možda zbilja i mogle promijeniti, i to po mogućnosti brzo, bez iscrpljujuće psihoanalize i kopanja po stvarima o kojima ne želim razgovarat s nepoznatim čovjekom, bio on u bijeloj kuti ili ne.
«Bičevanje.»
Sigurno sam izgledao totalno šokiran! No nakon dubokog daha prijatelj mi je objasnio hladnim glasom kako predavanje kontrole nekom drugom, osjećaji ranjivosti i poniženosti, i pažljiva upotreba dozirane boli pomaže ljudima koji stalno moraju držati konce u rukama, te da upravo u toj situaciji, kada se skroz predaju, stres se prazni puno brže nego bilo kojom drugom metodom.
«Ali… ali… ali.. .kako… šta to točno ona radi?», mucao sam.
«Žao mi je. Ne mogu toliko detaljizirati. Znam da na mnoge čudotvorno djeluje na političare iz samog državnog vrha i tajkune koje gledamo na Dnevniku. Stručno gledano, radi se o nečem senzacionalnom – kratkotrajna terapija s jako dugoročnim pozitivnim rezultatima», odgovorio je.
Te večeri nismo više razgovarali o tome. Dogovorili smo se da ću razmisliti i ako odlučim probat, nazvat ga da mi ugovori sastanak sa terapeutkinjom.
Obavezno sam prije donošenja ikakvih odluka o tome htio popričati sa svojom ženom. Rekao sam joj kako naš prijatelj liječnik misli da sam pod jakim stresom i da bi se trebao pozabaviti stvarima koje bi bile samo moje – npr. vježbanju u teretani. Napomenuo sam i njegovu prijateljicu koja radi kratke terapije stresa, ali bez previše detalja. Žena je osjetila da nisam previše spreman razgovarati o tome pa mi je rekla da sam odlučim kako mislim da je najbolje i da će me ona u svakom slučaju podržati. Diskretno je dodala kako zna da sam kao pravi horoskopski ovan vrlo samostalan, no da bi možda sada ipak odluku trebao prepustiti profesionalcu.
Tako nekako izgleda put koji me doveo do stare vile u sjevernom dijelu Zagreba. Kuća je imala iznimno ugodnu recepciju. Za pultom, to jest u cijeloj prostoriji bila je samo jedna mlada žena. Toplo mi se nasmiješila i pogledala u knjigu klijenata
«Vi ste gospodin Puškec?»
Nesposoban da ispustim dovoljno samopouzdan glas samo sam kimnuo.
«Dobro… Gospođa Azra bit će spremna za vas za koji čas. Prvi put ste kod nas, zar ne?», pitala me puna razumijevanja.
«D..da», nervozno sam čistio grlo.
«No dobro. Obzirom da ste prijatelj Dr. Majera, ne morate platiti, tako da nema ni formalnosti s papirima. Uđite na ona vrata i skinite se… Naći ćete vješalicu za sako, i kad ste spremni uđite na zelena vrata. Gospođa Azra će vas čekati u svom uredu.», djevojka me uputila.
«Pardon… imam tu i jednu uputu… Obzirom da ste prvi put, morate skinuti sve sa sebe, dakle potpuno gol, jel.»
Fizički sam osjećao kako se crvenim dok mi je čvor u želucu rastao tom brzinom da sam se jedva kretao. Recepcionerka je izgledala kao da joj je stvarno stalo, «Opustite se… ovdje ste da vam gospođa pomogne. Kada nas napustite osjećat ćete se puno, puno bolje.»
Tupo sam kimnuo i odgegao se do… svlačionice?
Skidao sam se drhtavim rukama. Nisam se mogao sjetiti kada sam zadnji put bio tako nervozan. Potpuno gol… i vrlo ranjiv… krenuo sam prema njenoj sobi misleći na prijatelja koji je za sve ovo garantirao. Uz još jedan duboki uzdah otvorio sam vrata i ušao u predivno uređenu prostoriju. Nije nimalo izgledala kao «ured», prije neka viktorijanska soba za ispijanje čaja, ili tako nešto… Veliki prozori obrubljeni bogatim, teškim i sigurno jako skupim draperijama, namještaj u kombinaciji tamnog drva i smeđeg pliša… sve je bilo vrlo formalno, a opet protkano prirodnom toplinom. Na jednoj raskošnoj fotelji, tik do hrastovog stola sjedila je žena po prilici mojih godina. Iako je nosila samo ogrtač boje kestena djelovala je vrlo samopouzdano. Činilo se da je krupnija, no to je teško reći dok netko sjedi.
Kada su nam se oči srele odjednom sam se osjetio potpuno idiotski onako gol na njenim vratima.
«Gospodin Puškec? Molim Vas uđite», aristokratskom kretnjom mi je pokazala smjer.
Zatvorio sam za sobom vrata i polako krenuo prema njoj zirkajući prostoriju bez blagog pojma gdje da sjednem.
«Ovdje će biti dobro», rekla je aludirajući da bi trebao stati ravno ispred njene fotelje.
Kako sam zakoračio prema njoj automatski sam rukama pokušao prekriti spolovilo. Nekako sam ih uspio opustiti da vise niz tijelo te ih na kraju stavio iza leđa. Bilo mi ju je teško gledati u oči, ali jesam, sve dok se na njenom licu nije pojavio veliki prijateljski osmijeh.
«Drago mi je… ja sam Gospođa Azra», rekla je mekšim ali i dalje vrlo samopouzdanim glasom. «A vi ste Gospodin Puškec. Drago, zar ne?»
Naprosto sam kimnuo ne znajući da li da joj pružim ruku. Bio sam skroz izvan svog elementa, osjećao sam se prilično glupo i …koljena su mi drhtala.
«Nervozan?», nepotrebno je pitala.
«O da», odgovorio sam znajući da mi je lice obuzeo nervozan grč. Prvi puta dobro sam pogledao gospođu Azru koja je izgledala kao Rubensovska ljepotica. Velikih grudi, oblog lica, no njena pojava djelovala je više brižno no seksualno, iako je zračila nekom autoritativnom senzualnošću.
«Koliko sam shvatila psihijatar Majer vas je opskrbio svim potrebnim informacijama o meni.»
«Da.»
«Dobro. Onda vaše prisustvo mogu smatrati željom da nastavimo. Točno?»
«Da», odgovorio sam kreštavije no što sam mislio.
«U redu. Jednom kad krenemo stvari će ići u smjeru u kome trebaju ići. Moram napomenuti da vi nećete na to moći utjecat. Vlastite emocije i potrebe će vas voditi. Razumijete? Ne, obzirom da vam je prvi put, ne možete shvatiti. Ali morat ćete mi vjerovati. Hoćemo krenuti?» Gospođa Azra pažljivo me gledala čekajući odgovor.
Ponovno ljigavim glasom, potvrdno sam odgovorio.
«Dobro.»
Gđa Azra rastvorila je donji dio ogrtača pokazujući mi svoja puna bedra. Kako nije bilo ni traga gaćicama zaključio sam da je i ona sigurno ispod gola.
Još se više isprsila u fotelji, pogledala me u oči i nježnim ali autoritativnim glasom rekla, «Drago, stani ovdje», pokazujući mi mjesto pored njene stolice. «Dobro. Sada mi lezi preko koljena.»
Oklijevao sam malo, no ipak sam se uskoro prebacio preko tih mekanih nogu. Rukama me namjestila u potreban položaj, a kada je bila zadovoljna, tj sigurna da neću pasti, osjetio sam glatko meso njenih bedara kako mi stišće kurac u škripac.
Bio sam krajnje ranjiv, ukliješten među ženskim nogama, obješene glave… rastegnutih ruku i nogu dok sam prstima jedva mogao dodirnuti pod. Rukom mi je lagano počela kliziti po koži. Imala je jedan od onih elektrizirajućih dodira od kojeg sam se osjećao kako se napinjem i opuštam istovremeno. Napetost i bol su blijedili, počeo sam joj vjerovati, vjerovati da će uspjet napravit da se osjećam bolje… Kvragu, već sam se osjećao dobro.
Onda se jedna ruka zaustavila čvrsto se pozicioniravši na mojim leđima. Samo na trenutak drugu je zadržala na jednom guzu. Zatim me spretnije no što sam očekivao pljasnula po guzici. Začudio sam se kako je taj zvuk ispunio prostoriju. I čekao sam bol. No prave boli nije bilo. U najboljem slučaju peckanje. Šaka se zaustavila na mjestu na koje je sletila, činilo se da čeka. Svjestan sam da sam stisnuo mišiće u iščekivanju drugog udarca… i čekao. U tišni, gospođa Azra isto je čekala. Izdahnuo sam i tada su se mišići opustili ispod topline njene ruke.
PLJAS!
Udarac je aterirao na drugi guz i bio je jači… pečenje dublje. Tiho smo čekali. Ponovno sam se počeo opuštati i…
PLJAS! PLJAS!
…svaki na jedan guz. I ponovno žešće. Bol i dalje nije bila nešto što nisam mogao podnijeti tako da sam se samo nastojao opustiti. Ovog puta nisam toliko čekao kad…
PLJAS! PLJAS! PLJAS! PLJAS!
Gospođa Azra sada se uživila, nije više bilo čekanja. Udarci su pljuštali po mojoj goloj guzici jedan za drugim. Toplina je zračila iz mjesta koje je obradila… na svakom guzu, po cijeloj dužini… neki čak i s unutrašnje strane bedara….
PLJAS! PLJAS! PLJAS! PLJAS! PLJAS!
Muzika udaraca ispunila je sobu. Bol je i dalje bila u granicama izdržljivog. Sada sam počeo primjećivati i pomicanje njenog mesa, a kurac stiješnjen između dvije doline na moje iznenađenje i sramotu počeo se dizati.
Vrijeme je stalo, cijeli univerzum pretočio se u ženu koja mi je pljuskala guzicu. Naugoda je postepeno isparila a iza nje ostao je osjećaj tvrde kurčine stisnute uz žensko bedro.
Sada je doslovno prestalo…pljaskanje je prestalo. Ležim i osjećam toplinu s obje strane tijela… dupe vruće od batinanja… kurac od zamke naša dva tijela.
Osjećam kako se gospođa Azra pomiče i zvuk otvaranja ladice. Iz usta mi se prolomio uzdah kada se stisak njenih bedara pojačao dok se pomicala da uzme to što je već vadila.
«Dobro ti ide, Drago», rekla je sugestivnim glasom.
«Hvala vam», tiho sam prošaptao nesvjestan da mi je disanje tako plitko i ubrzano.
«Sada idemo na sljedeći stupanj. Hoću da se fokusiraš na neugodu i primiš što je više moguće. Razumiješ li, Drago?» To je izgovorila stisnuvši mi leđa s tim jastucima od sisa.
«Da.»
Očito zadovoljna s položajem u koji me stavila čuo sam je kako uzima dah i …
KREK!
«OHHH!», vrisak je doslovno istjeran iz mene kada mi je udarac aterirao na ionako osjetljivu guzu. Zvuk je bio drugačiji baš kao i bol… puno oštrije i intenzivnije! Misli su mi divljale dok sam pokušao dokučiti što se događa!
KREK! KREK!
«AAHHH!»zgrčio sam se pokušavajući izbjeći sljedeći udar, no stisak gđe Azre bio je neumoljiv.
KREK! KREK!
Tek sada sam se sjetio da su ogledala postavljena tako da klijent u svakom trenutku može dobro vidjeti što se događa. Vidio sam gđu Azru kako podiže ruku… u kojoj drži nešto kao kožni reket za ping pong … i spušta na moju….
KREK! KREK! KREK! KREK!
«AHHHH!»
Bol me probijala.
«Prestanite! Dosta! Molim vas!», čuo sam svoj glas kako moli.
«Trpi, Drago! Trpi dok ti ne kažem! Bori se!», zahtijevala je.
«Oh Bože, tako prokleto boli!»
Iz nekog razloga poslušao sam je…. boriti se… trpiti… tako snažna bol!
KREK! KREK! KREK! KREK!
«Dobro, Drago… kad kažem ‘sad’, pusti! Sve izbaci! Prestani se odupirati i jednostavno izbaci! Očisti se! Spreman… KREK! SAD!», zaurlala je.
KREK! KREK! KREK! KREK!
«AHHHHH!!!», vrištao sam… i odjednom osjetio… kako sve… poput eksplozije duboko u meni…. prska van… teče, razdire… Počeo sam nekontrolirano plakati kao da se cijelo moje postojanje čisti od godina i godina frustracija… razočaranja… kajanja… plakanja… suze su mi se slijevale niz obraze.
Gospođa Azra odložila je to mlatilo i snažno raširila noge dozvoljavajući mi da skliznem među njih, tako da sam sada klečao. Obgrlila me svojim majčinskim, zaštitničkim rukama i privila na grudi. Polako nas je ljuljala i glasom punim ljubavi rekla, «To je to Drago, u redu je. Sada. Samo pusti sve da izađe. Siguran si. U redu je…»
I osjećao sam se strahovito sigurnim, voljenim, dobro paženim. Jecao sam osjećajući slanost vlastitih suza na njenoj koži. Ne znam koliko dugo smo bili u tom položaju… ja plačući… ona me grlila…. uvjeravala. Onda odjednom više nije bilo suza. A ja sam se osjećao iscrpljeno i… lakše… očišćen od otrova ili nečeg…
Disanje mi se postepeno vraćalo u normalu, obrazi se zarumenili. Bio sam toliko blizak toj ženi. Bez razmišljanja zahvalno sam poljubio satensku kožu. Shvatio sam da se od cijelog tog komešanja njen ogrtač morao razvezati. Velike gole grudi pozdravljale su me. Ljubio sam ih polako se primičući ušiljenoj bradavici. Gospođa me mazila po kosi dok sam je sisao čvrsto stisnutu među usnama, a kada je ta predivna žena zadovoljno uzdahnula, radosno sam se nasmiješio.
Samo sam je želio zadovoljiti… vratiti joj barem djelić onog što mi je dala. Prebacivši se na ljubljenje druge bradavice snažno sam je zagrlio da nam se tijela spoje. Njena ruka gurala mi je glavu prema dolje. Lagano sam se pomicao gore dolje, trljajući tijelo uz nju. Malo je isturila bokove i raširila noge kako bi trbuh mogao prisloniti uz njenu ženskost. Natečene usne su joj se rastvorile i sokovi se počeli slijevati po mojoj koži. S neznatnim pritiskom gurala mi je glavu sve dok ju nije smjestila među svoje noge. Miris je bio omamljujuće nabijen požudom. Tako joj je bila crvena…vanjske usne natečene… njeni sokovi izazivali da je samo probam gurnuvši jezik cijelom dužinom nutra. Bila je i opora i slatka u isto vrijeme… i nisam je se mogao zasititi ma koliko joj ljubio lizao, gutao pičkicu. Obožavao sam je kao što sam obožavao samo jednu prije nje.
Nikada do tada nisam tako bio izgubljen u čistoj pohoti… čistoj strasti. Pljuskanje ne samo da me oslobodilo stresa i frustracije, već i svih inhibicija kojih nisam bio ni svjestan. I želio sam je samo zadovoljiti.
Usporavajući, usredotočio sam se na gumbić skriven na vrhu proreza. Polako sam ga liznuo, od čega je duboko zastenjala. Njene ruke ponovno su na mojoj glavi, prolazi mi kroz kosu, snažnije nabija na sebe. Sisam joj osjetljiv klitoris među mokrim usnama malim pokretima, baš kao da pušim skroz sitan kurac. Noge joj drhte, stisak na glavi pojačava se. Odjednom vidim kako se približava i njeno olakšanje, bedra joj drhte, skakuće na fotelji… noge se tresu… i gledam zadivljeno kako grč za orgazmičkim grčem prolaze kroz njeno tijelo. Osjećam se tako sretnim…i ponosnim.
Kada su joj se životne funkcije vratile u normalu pogledala je dolje prema meni… pogladila mi kosu… i nasmiješila se.
«Kako se osjećaš?», pitala me.
«Ahhh, jako dobro», odgovorio sam uz osmijeh.
«A napetost i stres…?»
«Lagano se smijući, gotovo smijuljeći rekao sam «Nestali.»
«Dobro. Mislim da smo danas bili uspješni i da nema potrebe za sljedećom seansom», gospođa Azra rekla je gotovo profesionalnim tonom.
Toliko razočaranje moralo se primijetiti na mom licu.
«Drago, danas si nam došao jer si se morao riješiti stresa kojeg si gomilao tolike godine, i znala sam iz razgovora sa kolegom Majerom da ne bi bio zadovoljan da nisi nekako platio za tu uslugu. Recimo da smo to sada izjednačili, ok?»
Slegnuo sam ramenima jer sam znao da je u pravu. Kada je cura na recepciji rekla da je Dr. Majer sve sredio nije mi bilo drago, no bio sam pre nervozan da razmišljam detaljnije o tome.
«U svakom slučaju, ako predložim da ponovno dođeš, to ne bi bilo medicinski argumentirano», rekla je uz lagani izraz krivnje.
Gledao sam je kako popravlja ogrtač i snažno ga veže u struku. Zatim mi je pružila ruku i pomogla da ustanem.
«Drago… Gospodine Puškec… drago mi je da sam Vam pomogla, pravo je zadovoljstvo raditi s Vama.» Znao sam da je tretman gotov i rukovao se s gospođom.
«Sljedeći put kad vidim Dr. Majera zahvalit ću mu na preporuci i naglasit, naravno, koliko ste mi pomogli», dodao sam. I onda, gledajući je najdublje u oči što sam uspio, rekao «Hvala.»
Izašao sam iz njene kuće uspravan, nasmijan… puno manje zabrinut… preporođen.
Život se činio nemjerivo boljim.
