Ušao je u hotel i odmah pozdravio kujicu na recepciji, otišao je do bara i tamo sjeo sam za stol. Irena ga je poslužila, ali uskoro mu je prišla poznanica:“O gazda dobra večer! Sjećate me se od prije neki dan, bili ste kod mene u Zavodu! Ja sam Radmila, ovo je moja susjeda Sanja! Kako ste? Ne bi vam htjeli smetati, ali dopustite da vas počastimo pićem!“ – pomalo napadno mu se obratila šefica Zavoda za zapošljavanje. Nije ih odbio, dapače ponudio im je da sjednu s njim i naručujući piće rekao konobarici da će on podmiriti račun. Iz razgovora je saznao da su njih dvije s namjerom u hotelu:“Gospodine gazda, evo nas dvije smo namjerno došle vidjeti novi wellnes! Baš je krasno! Znate Sanja mi se pohvalila kako je ipak uspjela dobiti posao pa smo htjele vidjeti gdje će ona to raditi! Svaka vam čast na ovakvom projektu i zdanju, mislim da bi se više njih trebalo ugledati na vas i ulagati i to po provincijama a ne samo na Zapadu! predivno, zar ne Sanja!“ – gotovo ulizivački je objašnjavala Radmila gazdi i pri tom gestikulirala rukama kao da su recimo u milanskoj Scali, a ne u vukojebini. Htjela je na njega ostaviti dojam dame, gospođe iz visokog društva. Samu sebe je tako doživljavala, a svojim frendicama i ostalim provincijskim ženama vjerojatno je i bila uzor. U nju su gledali poput božice, iako nisu imali neki poseban razlog. Doduše imala je takvo radno mjesto koje u maloj sredini automatski znači povlaštenu kastu, ali sa svojom jedva višom školom, a najprije zahvaljujući političkoj podobnosti, dogurala je do položaja šefice Zavoda. Ali jebeš ga, sa solidnom plaćom i drugim državnim beneficijama mogla je sebi i obitelji priuštiti svake godine ljetovanja, solidnu odjeću, novi namještaj u kući, noviji auto i sl. To je kod većine njezinih sugrađanki izazivalo fascinaciju, ulazak u klub odabranih o kojem su ostale ili barem mali broj njih mogao samo sanjati.
„Znaš Sanja, gazda mi se čini ispravan i dobar čovjek, mislim da si dobila jack pot svojim zaposlenjem kod njega! Jel tako draga?“ – ponovno se oglasila Rada. Svi su se složili s njom i otpili koji gutljaj. „A vi ne pijete nešto alkoholno?“ – upitao je gazda dozivajući konobaricu:“Irena molim te za mene još jedan dupli martell i dajte damama isto nešto kratko, možda neki liker od čokolade!?“. „Joooj, pa stvarno nisam nikada probala… Možete ki molim vas, vidite… E onaj tamo plave boje! Što je to? E možete mi dati taj, valjda se neću napiti!“ – prenemagala se Rada, naručujući piće koje nikad nije vjerojatno niti vidjela, al eto bitno je da je potpuno plave boje. „Sanja jeste vi za jedan martell to vam je puno bolje?“ – upitao je gazda i ona ga je poslušala. Sanja se osjećala glupo i isprazno, izbjegavala je gazdin pogled, jer ju je bilo sramota što mu je dopustila da ju neki dan pojebe na svom stolu. Mislila je da sad to svi znaju, pa čak i njezina susjeda i dobra prijateljica Rada. Razgovor je bio pri kraju i kad su njih dvije odlučile otići gazda se obratio Sanji:“Sanja, ostani jer bi trebalo spremiti neke stvari za večerašnje kasne goste! Ljilja spremačica je morala hitno kući tako da to nema tko napraviti! Znam da ti to nije posao ali dok ne počneš raditi u wellnesu molim te da to učiniš sad kad si već ovdje!“ – rekao je i kao da je pogledom tražio potvrdu od Rade. Sanja je pristala uz istovremeno gazdino i Radino odobravanje i pohvale:“Kažem vam da je moja susjeda najbolja! Tko zna možda jednog dana postane šefica, zar ne?“ – javila se Rada i uz smiješak krenula prema izlazu.
Poveo je Sanju stepenicama prema svom apartmanu. Ugasio je svjetlo i počeo ju na stepeništu žvaliti. Nije bila spremna na takvu igru i počala ga je rukom odgurivati:“Netko će naići, molim vas, nemojte!“. Hodali su tako skupa a on joj je opet gurao ruke pod majicu i dirao ju po dupetu i pički. Bila je osjetno niža pa mu je to stvaralo dodatni problem. U apartmanu je Sanja prvi puta vidjela iz koliko toliko visine grad kako svijetli noću prekriven snijegom. Malo je reći da se oduševila, ali to joj je oduševljenje ubrzo prestalo biti tako.
Autor: tycoon
