Album fotografija, tako uobičajen u modernom domaćinstvu, nije postojao u Crnoj Gori moga djetinjstva i uglavnom je bio zamijenjen onim prostranim šarenim kutijama tvornice keksa „Kraš“, koje su u poklon donosile većinom uspješno udate odive. Ponosne babe su u te kutije slagale slike dospjele sa svih strana svijeta i vjerovatno nije bilo ničeg u tim starim kućama što bi razmaženoj unučadi moglo biti zanimljivije od tih malih limenih kovčežica koji su, u pogledu čuvanja porodične gomile uspomena na neki način i „anatomski“ bolje odgovarale od sredjenih albuma, neodoljivo ličeći na glavu punu sjećanja.
Ovoga kišnog ljeta nenadno se nadjoh u napuštenoj roditeljskoj kući i sjetno, po ko zna koji put, uzeh da preturam po ovoj kutiji sjećanja, s tugom primjećujuci koliko su sve te vecinom dobro poznate slike u medjuvremenu i same ostarale. Na njima su se uglavnom smjenjivali poznati likovi; ozbiljni i dostojanstveni, ponekad i začudjeni… Nasmijani su bili jedino oni mladji.
Pošto vec skoro bijah stigao do dna, pregledanu gomilu htjedoh da vratim u kutiju, kad mi pogled pade na požutjelu fotografiju starinski iskrzanih ivica, na kojoj se vidjela djevojčica lica nasmijanog i uokvirenog crnom kosom, veselo gledajući ispod oštro podsječenih šiški. Više se oslanjala nego što je sjedjela na oniskoj ogradi od bijelo obojenih izukrštanih letvica, vragolasto otkrivajući duge i vitke noge sve do kukova, desnom rukom zabacujući volane do peta duge haljine namjerno obučene kako bi baš tom svojom dužinom potvrdila njenu iznenadjujuću i ne baš djetinju namjeru.
Pri pogledu na ovu požutjelu fotografiju, iz zaborava linuše sjećanja na bubuljičave godine odrastanja u jednom srednjeevropskom gradu smještenom na obali moćne evropske rijeke, gdje sam došao da nastavim školovanje, izgubljen i zblanut nekim meni jedva shvatljivim tokovima života. Iako su vec bile prošle dvije godine internatskog života, još uvijek nesigurno i sa strane sam posmatrao metež svojih vršnjaka, neodlučan da se prepustim njegovim nepredvidljivim tokovima. Ipak sam, čeznutljivo, skoro svake večeri „dežurao“ na dobro posjećenom korzo-u, ništa posebno ne očekujuci niti se nadajući, nekako čudno ubijedjen da me se ništa od onoga što se tamo zbivalo, ionako mnogo ne tiče.
Početkom treće školske godine, više iz navike sam otišao na svoje uobičajeno „dežurstvo“ na korzu, ovoga puta veoma iznenadjen zbog sve česćih djevojačkih pogleda u mome pravcu, uprkos mojoj želji da ostanem neprimjetan, zbog nekog čudnog ubjedjenja da sam tu samo privremeno i da nije moje da bilo čim ometam tu veselu gužvu. Jedne večeri, pažnju mi privuče, takoreći nametnu, jedna djevojčica guste crne kose koja me je prodorno gledala svojim kao ugalj crnim očima koje su blistale nekim čudnim sjajem i pri tom se osmjehivala tako da sam svaki put trnuo od iznenadjenja. Najčudnije mi je bilo što je svaki put bila sama, dok su njene vršnjakinje uglavnom bile u bučnim grupama od tri pa naviše. Moja zbunjenost ovim susretima je bivala sve veća, tako da sam i konačno prestao izlaziti na korzo i sve češće posjećivao bioskope kojih je bilo nekoliko u neposrednoj blizini.
Jedne večeri stajao sam ispred bioskopa sa namjerom da udjem „na kartu više“, pri tome izbjegavajući nasrtljive tapkaroše, kad se iznenada pojavio ona djevojčica sa korzoa, pridje mi bez ikakvog ustručavanja i najave i onako zblanutom pruži jednu ulaznicu koju nespretno prihvatih pružajući joj novac koja ona hitro uze i isto tako nestade u gužvi. Zaputih se u bioskopsku salu zamišljeno pružajući ulaznicu momku koji je je na ulazu pregledao karte, spremajući da udjem, ali me on zaustavi i reče da ulaznica nije za ovu već sljedeću.
Dva sata kasnije, pri ulasku u polupraznu dvoranu, već iz daljine sam mogao vidjeti onu djevojčicu kako sjedi u sredini reda i sa očekivanjem gleda u mome pravcu. Zbunjeno dodjoh i sjedoh na sjedište do njenog, dok me je ona netrmice pratila onim njenim prodornim pogledom, jedva primjetno se osmjehujući kao da želi da me ohrabri. Oboje smo jedva čekali početak predstave, pogledujući se kratkim pogledima istovremeno prateći dolazak publike koja je zu škripu s zauzimala sjedišta. Konačno se i svijetlo ugasi i krenuše uobičajene filmske novosti, dok ja, odrvenjelih nogu i svezanog grla, ni o čemu više nijesam mogao misliti osim o neodoljivo prisutnoj djevojčici sa pogledom prikovanim na platno kojim su se smjenjivale slike ali sam ja nepogrješivo osjećao da je sva njena pažnja usmjerena na moje prisustvo, jednako kao i moja na njeno.
Nakon što sam malo došao do daha i opustio se, u polumraku primijetih njena malo raširena koljena koja su virila ispod kratke suknjice, pri čemu me spopade tako neodoljiva želja da ga dodirnem, da mi se naprosto okide dah. Dok sam se ja premišljao, laktovima oslonjen na naslon sjedišta, skoro užasnuto osjetih njen lakat koji me blago ali na izvjestan način odlučno dodirnu i u tom položaju ostade, time mi upućujuci nedvosmislenu poruku. Dok su mi damari nepodnošljivo tukli u sljepoočnicama i dah sušio poluotvorena usta, ogromnim naporom pokrenuh svoju ruku u potrazi za njenom, koju konačno i dodirnuh, nakon čega nam se ruke, same od sebe sklopiše u žudan i grcevit – zagrljaj!
Nakon predstave, kao u nekom snu, prepustismo se struji koja nas odplavi u tamu dvorišta čija otvorena kapija je vodila u zabačenu ulicu, kojom se bez riječi zaputismo ka centru grada kojim su, škripeci i pršteći iskrama, kloparali starinski tramvaji. Na velikom trgu sa spomenikom, ona se kao prenu i reče da mora na tramvaj jer je vec kasno. Nakon toga podje par koraka ispred mene, naglo se okrenu osmjehnuto me gledajući pravo u oči i pruži zgužvanu listicu, govoreći da više ne dolazi na korzo i da je sjutra posjetim na adresi koja se nalazi na cedulji. Nakon toga, značajno se osmjehnu, promrmlja nešto kao „Ti si moj Tarzan!“ i hitro otrča na tramvaj koji se punio.
Sjutradan, obrijan i očešljan, odvezoh se tramvajem do dalekog predgradja i s mukom u jednoj od ulica zasutih crnom šljakom, iza visoke tarabe nadjoh nisku kućicu sa brojem zapisanim na cedulji. Pokucah na zastakljena vrata koja mi otvori žena srednjih godina koju odmah prepoznah po liku djevojčice i ona me sa umirujućom srdačnošću pozva da udjem dok sam ja nesigurno stajao na odrvenjelim nogama, nesposoban da izustim riječ. Udjoh u malu i nisku prostoriju zagrijanu vatrom iz šporeta u uglu pored koga je sjedjela djevojčica koja ustade i ponudi mi da sjednem za kuhinjski sto. Njena majka me ponudi kolačima uz veselu priču da je o meni već mnogo toga čula i jedva čekala da me i lično upozna, pri tome stalno pogledujući svoju kćer koja je cijelo vrijeme bila neobično tiha i povučena.
Ne prodje dugo vremena, kad njena majka ustade i otvori vrata od susjedne prostorije i nas dvoje pozva da udjemo uz napomenu da ćemo tamo biti sami i neometani, dok ona ima nešto da se dogovori sa komšinicom. Omamljen nevjericom, ustadoh i onako nesposoban da se pokrenem, zablenuh u nju sve dok ona djevojčica ne dodje uze za ruku i odvede u polumračnu prostoriju u kojoj se bjelasao veliki kvadratni krevet na čiju ivicu sjedosmo jedno do drugog, dok njena majka hitro zatvori zastakljena vrata i hitro nestade.
Tek sada, ovako nasamo, osmotrih djevojčicu pitajući se kako se zove, koliko godina ima i konačno, što ona uopšte hoće od mene. Pri tome me je njena sigurnost u sopstvene namjere uveliko smirivala, jer bih inače odavno zbrisao glavom bez obzira. Bila je barem za dvije glave manja od mene i izgledala mnogo mladja sa svojih skoro petnaest godina, dok sam ja, sa mojih sedamnaest, zbog mog uzrasta izgledao mnogo stariji. Dok sam ja, u svojoj nesigurnosti, bio ophrvan sumnjama, ona je, valjda zbog sigurnosti koju su joj pružali prostori njenog doma i neshvatljiva podrška majke, zračila mirnoćom i spokojem.
v Iznenada ustade, podje u ugao i iz nekakvih fioka izvadi nešto poput bilježnice koju prelista i iz nje izvadi par fotografija medju kojima je bila i ona, koja se sada, onako izlomljena i požutjela, nalazila na dnu kutije koju sam, nakon pola vijeka, pretresao u roditeljskoj kući. Ispriča mi koliko ju je ubjedjivanja koštalo dok je fotografu objasnila svoju želju, a izgleda da je ni to ne bi pomoglo da joj majka nije priskočila u pomoć, kao što joj u svemu pomaže i sve njene želje razumije i poštuje, jednako kao i ovu njenu želju da bude s njim sad i ovdje, ovako divno zaštićena naviknutim prostorima toplog doma.
Ova neshvatljiva situacija je uveliko prevazilazila sve moje predstave i očekivanja u vezi bilo kakvog a kamo li prvog muškoženskog susreta, predstave koji proizilaze iz tragično naslijedjenog načina shvatanja koje sam poput rogobatnog prtljaga teglio u svojoj svijesti i pod njegovim teretom nesviklo glavinjao ovim neobičnim prostorima.
Dok sam zamišljeno posmatrao neobičnu fotografiju, ona je stalno nešto cvrkutala pri tome se nježno oslanjajući na mene, neprestano mi dodirujući ramena, ruke i ponekad koljena, dok sam je ja samo pogledivao kratkim pogledima, uz zamamni osjećaj da onaj grč i konačno popušta te da polako prestajem svoje tijelo osjećati kao balvan uz koji sam neraskidivo privezan.
U tom opuštanju, konačno sam bio u stanju da i sam progovorim par riječi, nakon čega se razgovor proširio na druge teme te sam ubrzo saznao mnogo toga o njoj i njenoj majci, glumici po zanimanju, a inače veoma obrazovanoj i mudroj ženi. Vrijeme je brzo prolazilo i suton nagovještavao skori rastanak dok sam se spremao, umoran od toliko utisaka, da ustanem i podjem, pri tome oklijevajući, u nekom neshvatljivom očekivanju ubijedjen da se još nije desilo sve što bi trebalo da se desi. I stvarno, kad htjedoh da joj vratim onu fotografiju ona mi reče da je s obje ruke podignem i pogledam prema prozoru. Učinih kako mi ona reče i fotografiju podigoh u visinu očiju, pitajući se što bih na njoj još mogao otkriti, kad se djevojčica po imenu Dida, jedinom kojega se mogu sjetiti, iznenada hitro izvi i provuče kroz taj nenamjerni zagrljaj i sijedajući na moja koljena iz ruku mi uze fotografiju, govoreći.
„Poklanjam ti ovu sliku, kao što ona meni poklanja tvoj zagrljaj….“
Prije i nego shvatih što se dogadja, osjetih kako se njene topla i vlažne usne pripijaju na moja, u iznendjenju očajnički stisnuta usta, nakon čega, polako dolazeći k sebi i opuštajući se, nespretno odgovorih na taj zamamni dodir i oklijevajući obuhvatih njena obla ramena. Odjednom, kao da hoću da se odbranim od nečeg, naglo ustadoh podižući je u čvrstom zagrljaju i njihajući se nastavih svojim usnama žudno opipavati njene. Istovremeno sam na svom tijelu isto tako žudno upijao otisak njenog gipkog i toplog tijela, punim plućima mirišući tešku kosu koja me je milovala po licu. Dok smo se blago njihali podatnim prostorom sobe, osjetih kako se njene usne trzaju na jedan nov način tako da iznenadjeno malo popustih stisak svojih istovremeno shvatajući da izmedju usana njenih toplih i vlažnih ustiju, vrh njenog jezika ovlaš dodiruje još uvijek čvrst sastav mojih usana.
Za trenutak sam bio skoro užasnut tim dodirom, da bih mu se već u sljedećem trenutku potpuno predao i neočekivano osjetio da se i zadnje, makoliko nevoljne i nenamjerne krhotine vaspitanjem nametnutog otpora, tope i nestaju. I ne samo da se tom dodiru predadoh u potpunosti, već uzdrhtalo i zagrcnuto osjetih kako mi se jezik sam od sebe ote i razdvoji njene usne koje se u ičekivanju razmakoše željno ga prihvatajući i nježno ljubeći, dok se ona naglo prope, grčevito pripi uz mene i svojim oblim, gipkim butinama, čvrsto obgrli oko struka. Tek sada postadoh svjestan svog donjeg dijela tijela, do ovog trenutka svezanog u utrnuli čvor koji je tupo visio niz ivicu kreveta. Istovremeno mi se krv u vrelom mlazu poče slivati niz uzdrhtali trup do u medju noge, te oboje istovremeno osjetismo do pucanja nabrekli kurac koji se vrelo i neodoljivo propinjao uz uvučeni trbuh. Desnom je rukom obuhvatih ispod gipkih guzova i svom snagom privukoh sebi, zagrcnuto osjećajuci kako se ona otvara i namješta da u svoje medju svoje meke i tople prepone smjesti i Sto bolje osjeti izduženu oblinu koja je uveliko pulzirala u, našem do kidanja zadihanom, ritmu.
Odjednom, kao da se oboje istovremeno prenusmo i postasmo svjesni samih sebe, polako labaveći zagrljaj, kao u nekom plesu otpočesmo razdvajanje, pri tome nastavljajući da bez daha pratimo slijeganje naših ustreptalih dodira. Oboje smo sa ospokojavajućom sigurnošću shvatali da je sve ovo u potpunosti dovoljno za naš prvi susret i da on ionako ne prestaje rastankom već se, naprotiv, u svakom od nas ponaosob nastavlja na jedan poseban i duboko intiman način, time pripremajući novi susret koji u stvari baš ovim rastankom postaje jedna nova i još uzbudljivija – izvjesnost.
Nije samo uočljiva razlika u visini bila ta koja nas je ometala da se vidjamo u gradu, već to što nam ništa drugo i nije bilo važno osim da jedno kod drugog tražimo i nalazimo ono na što su nas upućivale naše godine pune zapitanosti i nemira pred onim što je neočekivano i skoro prijeteći izviralo iz nas samih. Oboje smo osjećali svu neizbježnost tih neshvatljivih promjena, pri čemu je ona imala potpuno razumijevanje svoje dobre majke, koja je nesebično gledala da nju, a i mene kroz nju, poštedi svega onoga čemu su svi mladi tako neumitno izručeni na milost i nemilost svoga okruženja.
Nije to bila neka ljubav niti smo bili nošeni osjećajem koji bi se mogao svesti pod tim pojmom, već je to bilo neko čudesno duboko povjerenje da ćemo jedno u drugom naci neposredne i nesumnjive odgovore na svu onu zapitanost oko toga ko smo i što nam se dogadja. Zato smo se, bez primisli i oklijevanja, najradje sastajali u podatnim prostorima male kućice izgubljene u predgradju.
Jedno poslijepodne, kose još mokre od kupanja u gradskom jodnom kupatilu, pješke se zaputih u predgradje kako bi mi se kosa osušila na još uvijek toplom jesenjem povjetarcu. Ubrzo se nadjoh u kućici srdačno dočekan iskreno toplim osmjehom Didine majke, koja ovoga puta posjede sa nama prije nego nas po običaju ostavi same. Ovoga puta sam se osjećao posebno ugodno u svojoj koži, nešto zbog kupanja a nešto i zbog susreta koji je skoro počeo prelaziti u naviku. Ubrzo prijedjosmo u mirisni polumrak sobe i sjedosmo na ivicu kreveta, da bi se, padajući jedno drugom u zagrljaj, ugodno opruzili po mekanom i prostranom krevetu. Ubrzo Dida olabavi svoj zagrljaj jednom rukom polako, skoro zamišljeno otkopčavajući moju košulju da bi odmah potom zavukla svoju živahnu glavicu i dugo njuškala moje već dlakama uveliko obrasle grudi. I meni ruka sama od sebe skliznu, žudno pipajući njene oble i čvste grudi koje su mi kao po mjeri ispunjavale šaku. Nakon košulje, nesputanim pokretima otkopča kaiš mojih pantalona i jednako polako nastavi sa dugmadima, sve dok se pantalone ne rastvoriše otkrivajući čiste gaće zategnute nabreklim kurcem koji se trzao pod njenim slučajnim dodirima.
Pošto su mi noge, u čarapama, još uvijek visile niz krevet i počivale na krpari prostrtoj ispred kreveta, osjećajući da me ona želi svući, sav u zagrcnutom očekivanju, izdigoh donji dio tijela kako bi joj lakšao tu namjeru. Konačno osjetih kako mi odjeća pada oko zglavaka dok mi se kurac oslobodjen stege prope i poče žestoko trzati pri svakom dodiru, bilo njenog lica ili njenih ruku. Podvukoh ruke pod glavu kako bi mi bilo udobnije i nastavih posmatrati Didu koja se naglo umiri, svoju lijepu glavu spusti oble ruke oslonjene na laktove i onda se, ljuljajuci svoje uzdignute i u zglobovima prekrštene noge, nepomično zagleda u svileno glatki glavić, na čijim malim napućenim ustašcima se vidjela krupna zaobljena i bistra kap tečnosti koja je poput lupe uveličavala maleni otvor. Zaobljeni vrh je meko prelazio u široki izvijeni obod pokrivensitnim malim izbočinama nalik na utisnuta zrna pijeska svojim oblikom neodoljivo potsjećajući na gljivu. Ostajući u tom položaju, vrhom prsta desne ruke jedva osjetno dodirnu pomenuti obod i progovori:
„Sjećaš li se kad sam te nazvala mojim Tarzanom? Vjerovatno si pomislio da je zbog toga što stvarno ličiš na Tarzana, ali nije to to… U stvari, tek sada, kad te gledam ovako oslobodjenog i sama shvatam što sam uopšte time mislila i htjela da kažem. Vjerujem da se nećeš začuduti kad ti kažem da me je već duže vrijeme zanimalo da vidim kako jedan muškarac stvarno izgleda i nekoliko mojih vršnjaka pozivala, ovako kao i tebe sada, da bih se sopstvenim očima uvjerila u ljepotu koja me je bez prestanka progonila u snovima i na javi.
Možeš misliti kakvo razočarenje sam doživjela vidijeći tu pretpostavljenu ljepotu neprozirno skrivenu pod debelom kožnim kapuljačama, koje su više bile nalik na glavice luka ili pupoljke kakvih tropskih biljaka, nego li na nešto što bi moglo biti dostojno osjećaja o kome svaka žena sanja i mašta. Zato sam osjećala, nadala se i zamišljala, da će me pogled na tu skrivenu muškost ispuniti makar i sa onoliko uzbudjenja i ushićenosti koliko i pogled na snažno i dobro izvajano tijelo Tarzana ili nekog atlete.
Ne samo da su mi se to očekivanje sada ispunilo, već me je pomalo i strah kad vidim ovu vrelim i nabreklim žilama prepletenu ljepotu u svoj njenoj veličini, jer mi se čini, koliko god je neodoljivo želim osjetiti u sebi, da bi mi ona naprosto iskidala utrobu. No, to je vjerovatno zato što još nijesam dovoljno zrela za tako nešto…
Naglo zastade, okrenu se i uzdrhtalo prošapta:
Ma što ti ja to pričam… Evo pogledaj i uvjeri se sam!
Nakon toga se okrenu na stranu, raskopča svoju bluzicu ispod koje nije imala ništa i propinjuci svuče kratku suknjicu i male gaćice, u potpunosti otkrivajući duge, glatke noge, medju kojima se zatamnje trokut od svilenih kovrdžavih dlaka koje su raskošno pokrivale Venerin Brijeg koji se jedva naslućivao. Skoro užasnut ovim obrtom, bez daha ostadoh da ležim u istom položaju dok se ona jednako odlučno osloni na laktove i koljena, zatim polako približi, opkorači i svojim skoro djetinjim stasom opruži po meni. Nakon što trenutak ostade u tom položaju i moj pogled zatvori svojim gipkim i još uvijek djetinje šiljatim guzovima, naglo se podiže na laktove i koljena, time mi u potpunosti otkrivajući svoje glatke prepone, još uvijek mladalački zategnute i omedjene malim gipkim jastučićima kojima su se, već uveliko ženstvene glatke butine, tako divno završavale. Ispod svileno kovrdžavog trougla, poput neke rascvjetale ruže, u svoj svojoj jasnoći, vidjele su se velike (stidne!?) usne izmedju kojih su se, blistajući od mirisnog soka, propinjale male (stidne!?!?) usne, dok se na njihovom oštrom sastavu, u napetom iščekivanju, pomaljala mala gužvica dražice (klitorisa). Pod vlažnim grebenom malih usmina jedva se nazirao mali ružičasti otvor od koga se, poput ružičaste cvjetne stabljike protezao analni šav, završavajući se malim ljubičastim cvjetićem čmara, iza koga su se gipki i djetinje šiljati guzovi rastvarali, na kukovima stvarajući ljupke lokvice.
Pri pogledu na majušni ružičasti otvor, skoro sa užasom shvatih koliko je istine u njenim riječima o „paranju utrobe“…. U istom momentu se sjetih svojih ruku koje su nemoćno ležale uz utrnuli trup i osjetih nedoljivu želju da njima dodirnem taj nježni cvijet koji se tako naglo otvori mome pogledu. Kažiprstom, polako dodirnug onaj mali otvor i gužvicu dražice, pri čemu se njeno tijelo trgnu kao pod udarom struje, te naglo povukoh prst za kojime se bistro istegnu blistavi končic mirisnog soka, koji je u oblim kapima visio niz greben ružičastih usmina koje su očekivale…, očekivale… Barem dodire, ako ne više od toga…
Prije nego što se usudih na bilo što, mirovao sam obuhvaćen i ugrijan njenim tijelom sve dok ne osjetih dodir njenih usana na glaviću koji je do tada ritmično dodirivao moj trbuh. Ukočih se i dah mi se otkide kad osjetih njen vreli dah i vlažne usne koje lagano počeše obuhvatati glavić kurca, čije sam uzdrhtale korijene osjećao kako se zatežu duboko i razudjeno dužinom vrele kičme. Sada sam i konačno mogao osjetiti kako on lagano klizi u toplu i vlažnu dubinu njenih ustiju, dok me je, istovremeno, potresala neodoljiva želja da se, jednim trzajem, zavučem sve do korijena moga kurca nabreklog skoro do pucanja. Istovremeno me obuze neodoljiva želja da vrhom jezika dirnem onaj od soka vlažni otvor i to, skoro istovremeno i učinih, pri čemu postadoh svjestan slankastog ukusa i nježno oporog mirisa koji me potsjeti na mirise morske obale nakon ljetnje oluje.
Pošto više nijesam ni htio a niti mogao da se uzdržavam, su obije ruke obuhvatih njene oble kukove i bez zadrške svoje lice zaronih u mirisne i sočne predjele njene rascvjetale ženstvenosti, istovremeno osječajući, kako i ona moju muškost jednakom žestinom upija u sebe, dok me je svojim rukama snažno stezala ispod butina koje su drhtale od nezadrživog iščekivanja. Obostrano i grčevito zagrljeni, bez ustručavanja smo pokušavali da svojim dodirima jedno drugo dovedeno do jednog zajedničkog osjećaja koji smo naslućivali kroz iskustva samozadovoljenja, bez obzira što smo oboje bili svjesni pogrešnog (da li???) položaja u kojem smo tu potragu započeli. U tom poodmaklom trenutku, misli su, onom uobičajenom smislu, prestajale da to i budu te smo se nas dvoje, bez ustručavanja, prepuštali neodredjenom osjećaju da više niti znamo, niti nam je važno gdje ko prestaje a gdje ko počinje, obuzeti jednom jedinom željom – da jedno drugome otvorimo jedva naslućena vrata samospoznaje i povratka sebi kroz onog drugog.
Ne samo pod rukama, nego i cijelim tijelom osjetih jedan snažan drhtaj koji je potresao njeno gipko tijelo, istovremeno naslućujući kako izvjestanan osjećaj, koji je ispočetka neodredjeno zračio sa dna pregrijane kičme i, dok me je ona u grčevim tako duboko da sam njen podbradak jasno osjecao na svome trbuhu, da bi iznenada prerastao u neodoljivo žestok i strasan plamen koji me, skoro neočekivani i svom silinom, oko struka obuhvati poput nezadržive bujice, neodoljivo se kroz užarenu utrobu probijajući sve do vrha glavića duboko zaronjenog u njeno iznenadjujuće duboko grlo. Sam od sebe, donji dio tijela nastavi da se žrstoko trza, svakim svojim trzajem prateći mlazeve vrele tečnosti koja se izlivala u tople i vlažne dubine, dok nam se, obadvoma, svijest o sebi i o onome što nas okružuje, sužavala do skoro potpunog samozaborava.
Potom smo se, dugo, vraćali sebi i prostoru sobe koji nas je tako ljubomorno čuvao od svih smetnji, tako bolno prisutnih u divlje sirovoj stvarnosti.
– kraj –
Autor: metuzalem
