Nakon uspješne turneje po dobroj staroj YU, vratih se u Budvu kako bih malo predahnuo i sa zadovoljstvom zaključih da sam, jedva, okrnjio onaj moj „auto“ tako ugodno „garažiran“ u – buđelaru.
Bio je to kraj šezdesetih, kada su se dogadjaji iz šezdesetosme uveliko smirivali ali su se, itekako, prvenstveno u pogledu erotike, osjeċale veoma ugodne postrevolucionarne posljedice. Nikad više, ni prije ni poslije, Budva nije bila tako pičkovita kao te sezone, kad su svi „galebovi“ bili siti i presiti a pičke ne samo da su bile na broju no ih je bio i kijamet prekobrojnih, kako ċe se vidjeti i iz ovdje priloženog.
Jednoga dana, sjedio sam na gornjoj terasi one ugostiteljske prčvarnice na plaži Mogren i po preporuci pio dobroga crmničkoga vina, ovlaš kontrolišuċi plažu u potrazi za kakvim dobrim „komadom“ žene za sljedeċu noċnu smjenu. U tome se nijesam baš pretrzao, jer sam još poodavno čeznuo za potpunim opuštanjem i temeljitim odmorom, ali mi mira nije davao onaj uslovni refleks da bih, nedajbože, nešto mogao i propustiti.
Više instiktivno nego li s posebnom namjerom, nagnuh se preko balustrade i pogledah niza zid, da bi me, istovremeno, bez daha ostavile dvije ženske noge neizdržljivo uzbudljivih dimenzija; em zaobljene, em dugačke, pa onda glatke i izvijene u dužinu bez kraja i konca… Uh! Skoro i ne razmišljajuċi pozvah konobara i poslah ga da pita što ċe popiti vlasnica tijeh fenomenalnih noga, kao i njena drugarica koja, iako ne bješe opremljena istim „idejama“ (nogama), ipak nimalo ne zaostajaše po privlačnosti.
Ubrzo ih konobar posluži po želji, koka-kolom, nakon čega mi stidljivo nazdraviše i otpiše gutljaj, da bi odmah zatim uzbudjeno sastavile glave i nastavile ćućoriti, s vremena na vrijeme stidljivo pogledujći u mom pravcu. Uskoro ustadoše, otresoše peškire, spakovaše, domahnuše mi u pozdrav i odoše ka gradu. Nekako mi bi sasvim po volji što se tako završi, te se i sam počeh pripremati za jedno mirno i spokojno veče.
Ljeto je veċ bilo pri kraju te je suton dosta rano nastupao a večernja svježina mamila narod u šetnju, dok sam sjedio na prostranoj terasi hotela Mogren i opušteno posmatrao metež večernje promenade. Uskoro mi gužva dosadi, a činjelo mi se da bješe nastala neobično teška zapara, te se digoh i kupih novine u čvrstoj namjeri da na terasi ispred udobne sobe u starom gradu nastavim sa čitanjem. Prije toga odlučih da ispred ondašnjeg hotela Avala, još jednom prošetam uz obalu, pa da konačno odem na počinak. Pri povratku prodjoh ispred hotelskog ulaza koji je tada bio na samoj promenadi, s namjerom da bacim još jedan pogled na terasu Mogren, kad iza sebe začuh kako neko sikće i doziva, siguran da je to upućeno baš meni.
Ks! Ks! Ostrogot! – odjeknu par puta uzastopice, te se okrenuh i na malom balkonu iznad samog hotelskog ulaza opazih one dvije poznanice sa plaže, ali ih, onako u „civilu“, jedva poznah. Vidijeći da su me dozvale, nastaviše da se kikoću, dok sam se ja premišljao što da radim. Nijesam se mnogo dvoumio, već ih mahanjem ruku pozvah da sadju, uz pozivanje na piće gestovima i a nespretnim okretanjem na nešto što se moglo shvatiti kao poziv na ples. One dvije se pogledaše, okrenuše kao po komandi i potvrdno klimnuše svojim očešljanim glavicama.
Kako bi se donekle upoznali, podjosmo u dužu šetnju obalom, sporazumijevajući se trojezično (francuski, holandski i njemački), sve do jednog odmarališta sa velikom terasom uz samo more i muzikom koja je drmala iz sve snage. Bile su to dvije mlade i rasne Holandjanke iz južnoholandkog grada Tilburga, sa uplaćenim dvonedjeljnim aranžmanom u hotelu Avali. Ona sa nogama koje su mi kidale dah, imala je tamniju kosu i tamno uokvirene plave oči a zvala Annelies, dok je ona bila nešto manja, lomnog stasa i plave kose i imala tipično holandsko ime – Marejke.
Na terasi nije bilo gužve, te izabrasmo sto uz samu ogradu i podalje od muzike koja ne da je treštala no naprosto – razvaljivala. Nakon obilnog jela i dobrog pića, krenu ples koji je za mene bio posebno zamoran jer sam morao da ih obije opslužujem, te zaključih da bi bolje bilo što prije se izgubiti sa toga plesnog gradilišta.
Uskoro se nadjosmo pred hotelom i neodlučno zastadosmo jer je i sam izbor partnera bio nejasan te smo se premještali s noge na nogu, dok mi one noge ionako nijesu izlazile iz glave a i priča se tečnije odvijala na francuskom, medjutim svu tu neodlučnost okonča vitka Marejke time što se nježnim, kratkim i znojnim poljupcima oprosti od nas dvoje. Nekako čudno zamišljeni, ubrzo stigosmo do moje sobe u starome gradu, gdje nas je očekivalo ono svježine zaštićeno škurama koje u šir otvorismo, da bi ih odmah zatvorili kad nam ususret pokulja neizdržljiva zapara.
Bez razmišljanja i potpuno slobodno se stadoh svlačiti dok je Annelies neodlučno stajala uz raspremljen krevet, te je bez uvijanja zapitah što je muči, jer mi ni na kraj pameti nije bilo neko raskubanje i natezanje sa njom. Nakon što se neodredjeno osmjehnu, sjede na ivicu kreveta i spuštajući svoju glavicu na moje golo rame, jedva čujno prošapta da u stvari nema nikakvog iskustva sa momcima i da je to čini veoma nesigurnom.
Moja prva pomisao je bila da se prenemaže i osjetih se prevaren poput nekog koga su pozvali na vruće pečenje, pa mu, onako iz „zasjede“ uvalili nepodgrijanu konzervu i otvarač poprilično zatupiljen od prevelike upotrebe. U nastupu usiljene duhovitosti, upitah je da li se hvali ili se žali, na što se ona potpuno zbuni i pognu glavu, u rukama gnječeci malu torbicu. Bi mi je žao, te je nježno zagrlih i upitah da li je spremna da to svoje stanje promijeni, jer sam itekako svjestan njene dileme i moje odgovornosti u pogledu njenog prvog i posebno važnog iskustva.
Ona nastavi sa svojim ćutanjem, dok sam ja, trudeći da je ne povrijedim, smišljao kako da na najbolji način započetu rabotu dovedem do kakvog suvislog kraja. Ponovo obukoh košulju mokru od znoja i pozvah je da ustane, te ćutke krenusmo kroz uske ulice još uvijek pune naroda, ka hotelu oko kojega gužva nije nikad ni prestajala.
Onako zamišljeni, prodjosmo portirnicu, uz stepenice se ispesmo na prvi sprat i zastadosmo pred vratima sobe, neodlučni što da radimo ali to ne potraja dugo te odlučno zakucah istovremeno se zagrcnuvši neodredjenom namjerom koja onako jedva naslućena, nagna da mi krv uzavri i počne udarati u sljepoočnice. Vrata se oklijevajući otvoriše dok nas je Marejke posmatrala upitno i sa primjetnim iznenadjenjem, dok je čaršavom pokrivala svoje vitko i golo tijelo, koje se svojom sjenkom ocrtavalo na njegovoj bjelini.
Udjosmo u prostranu sobu sa široko otvorenim staklenim vratima koja su vodila na balkon sa balustradom i pogledom na promenadu i metež. Nas dvoje sjedosmo na krevet sa suprotne strane, dok se Marejke, zamišljeno, spusti na ivicu svog kreveta, gledajući nas u napetom očekivanju. Najednom, bi mi glupo da od svega pravimo dramu, pa joj, nešto u zbilji, nešto u šali, rekoh u čemu je stvar uz čudjenje kako da ona to nije znala i svoju prijateljicu prepustila neizvjesnosti, na što Annelies ustade i sjede do nje, dje počeše temperamentan razgovor na grlenom holandskom jeziku pri čemu je Marejke sa primjetnim čudjenjem propitivala Annelies, od čega sam razumio samo dvije riječi; „Johan“ (ime nekog momka) i Anneliesin odgovor „…to joeng“ (premlad)…
Ustadoh da idem, na što one zaćutaše i pogledaše sa nekim neobičnim izrazom krivice na privlačnim srcolikim licima, tako da me obuze neka čudna i duboka nježnost. Osmjehnuh se kako bi ih ohrabrio, istovremeno osjećajući da su mi podjednako drage i bliske i da bi posebno ispalo glupo, kad bih tek tako otišao u noć i njih ostavio u jednoj još glupljoj dilemi.
Ustadoše i one, nesigurno se pogledujući, što me natjera da na sebe u potpunosti preuzmem režiju onoga što je svoje dogadjanje najavilo baš tom beskrajnom nesigurnošcu i neizvjesnošću.
– Oh, ljepotice moje – mumlao sam na svom izlomljenom francuskom, dok sam im ljubio, čela, obraze i poluotvorena usta – samo se vi meni prepustite kako bi se sve završilo u beskrajnoj radosti i nezaboravnoj uspomeni…
Istovremeno, lagano ali odlučno, Marejki istrgoh čaršav te ona zbunjeno ostade jednom rukom pokrivajući male oble dojke, dok je sa drugom pokrivala trokut Venerinog Brijega obraslog začudo tamnim svilenim kovr|zama. Slobodnom rukom pokazujući njeno vitko tijelo, dodah da toliko ljepote ne smije ostati po strani, a zatim se hitro okrenuh Anneliesi i jednim pokretom joj otkopčah kratku suknju koja skliznu niz duge noge. Ne obraćajuci pažnju na njihovu zbunjenost, jednako hitrim pokretom svukoh joj laku majicu te osta samo u gacicama, instiktivno skrštenim rukama pokrivajući svoje grudi.
Pridjoh i obgrlih obije, da bih tihim i vrelim šapatom nastavio da im razlažem svoju namjeru da naš susret pretvorimo u neobuzdano veselo i strasno slavlje, jer smo se radi toga i našli na tom mjestu i u toj prilici. Rekoh im da idem u bar, odakle ću donijeti rashladjenog šampanjca i njima dati vremena da se pripreme, bilo za slavlje na koje mislim bilo za eventualni i nedorečeni razlaz. Dovoljno je da okrenu ključ u bravi…
Sa velikom knedlom u grlu i na odrvenjelim nogama, pridjoh masivnim vratima sa starinskom kvakom koju, u zagrcnutom očekivanju pritisnuh, odjednom postajući svjestan viška erotike toga postupka kojim je, kako sam se užasnuto nadao, počinjala jedna do besvijesti razuzdana – jebačina.
Učinilo mi se da je trajalo cijelu vječnost, dok kvaka nije došla do dna i jedva primjetnim trzajem dala znak da su vrata otvorena. Bez daha gurnuh vrata i udjoh u prostoriju tako punu zapare, da je izgledalo da se cijedi niz visoke zidove po kojima su igrali odsjaji sa promenade, jer su svijetla u sobi bila ugašena.
Dočekaše me zaogrnute čaršavima. Ne oklijevajuci, na mali sto spustih veliku srebrnu posudu sa ledom i otvorenu veliku flašu sampanjca i pored nje dvije izdužene čaše, pa se hitro okrenuh, strgoh im nanovo one čaršave, ali ne da bi ih ostavio gole, već da bi ih nanovo uvio u njih ali tako da izgledaju poput onih grčkih statua zaogrnutih dugim togama. One odmah prihvatiše ovu igru te se i sam svukoh, oko pojasa omotah veliki peškir za plažu i najednom sve pomalo postade nalik nekakvoj fresci iz rimskoga doba, sa detaljima orgije u pripremi…
Njima dvjema sam šampanjac sipao u one vitke čaše, dok sam sebi sipao u običnu, iz kupatila, ali uz odredjeni oprez da me njegovo djejstvo ne osvoji ali sam zato njih nutkao malo više. U vrelu prostoriju je u svoj svojoj jasnoći dopirala muzika za ples sa neke od okolnih terasa, te sam ja naizmjenično plesao sa jednom i drugom, dok su mi se misli sve neprozirnije maglile i sve dogadjalo na razini osjećaja. Neprimjetno iščezoše i posljednji pramenovi nelagode, te nastavismo da se u onom polumraku gledamo dodirima koji su sve slobodnije, sve dublje zalazili u one tjelesne nabore i obode, odakle su njihovi odjeci dopirali pravo u razigrana srca.
Odjednom, muzika naglo prestade i žamor na promenadi utiša, dok cijelim krajolikom utonulim u vreli mrak nervozno zaigraše otsjaji munja i iz daljine dokotrljaše prvi nagovještaji oluje koja se naprosto osjećala u vreloj zapari, od koje smo bili potpuno mokri od znoja. Prenusmo se kao iz sna i požurismo da se osvježimo šampanjcem, pri tome jedva kontrolišući svoje pokrete, koje više i nijesmo osjećali kao svoje.
Oluja se približavala sve jačim bljeskanjem i sve bližim gromovima, dok su se vitke palme ispred hotela već uveliko klanjale vjetru koje je sve jače navaljivao iza hotelskog ugla. Ugodno iscrpljen, opružih se po krevetu i njih dvije pozvah da mi se pridruže, što one na mah učiniše, pri čemu Annelies zauze mjesto do zida, dok sam se ja s uživanjem gnijezdio u sredini. U tom položaju me počeše žuljati oni veliki Cvorovi na čaršavima kojima su bile ogrnute, te upalih jednu od onih stonih lampi kako bi te čvorove razvezao i naša tijela oslobodio tog uzgužvanog omota. Strgoh i omaj frotirni peškir sa svojih kukova i odbacih u prostor sobe, dok mi se kur@c žestoko prope u radosnom očekivanju.
Jedva osjetno gurnuh Marejke i očima joj pokazah na nestrpljivog nestaška, ali ona ostade za moment se ustručavajući pogleda uperenog u zarumenjeno lice Annelies, uokvireno mokrim kovrdžama počivalo na mom lijevom ramenu. Kao da se izvinjava, oklijevajući se podiže na lakati i svoju vitku nogu, sjajno glatku od znoja, elegantno prebaci preko meine, koljenom nježno dajući znak Annelies da joj napravi malo mjesta. Annelies se trže, zamagljenim pogledom kratko me pogleda, da bi se odmah okrenula svojoj prijateljici koja se, napeto očekujući, nadnosila nad nama…
– Gledaj, zar ima većeg izraza ljepote….? – zagrcnuto joj šapnuh na uvo.
U tom momentu se vitka Marejke prope, svoj tamni Venerin Brijeg namjesti iznad kurca koji se nemoćno trzao, sve dok ga ona ne napipa svojim prstićima i uspravi, tako da joj dodirnu onaj rascvjetali ružičasti cvijet koji je bliještao obliven sokom koji se cijedio niz nabubrele usmine. Izgledalo je skoro nevjerovatno da pečurka glavića sa svojim širokim obodom oštrih ivica, može, bez velike povrede, bar djelomično ući medju raskošne nabore ovoga jedinstvenog cvijeta, ali kad se vitka Marejke, jedva primjetnim pokretom, naviče na njega i isto tako lagano stade spuštati, odjednom bi jasno sa kojom lakoćom i zu pratnju kog zadovoljstva, ona pećurka skliznu u dubinu, da bi, odmah potom, sočne draperije velikih i malih usmina, željno obgrlilo tvrdo i moćno stablo napetoga kurca, cijelom dužinom „obraslog“ izuvijanim plavim venama i užareno crvenim arterijama.
Uz jedan duboki grleni uzdah, nježnim pokretom opuštanja svog napetog tijela, Marejke se svojom karlicom djevojčice spusti sve do mog uvučenog trbuha, tako da uzdrhtali i do pucanja nabrekli kur@c nestade, kao što bi dramski pisci rekli u sličnoj prilici; …kao da ga nikada nije ni bilo…
Annelies je sve ovo posmatrala svojim zamagljenim pogledom i zagrcnuto poluotvorenih ustiju, nesvjesno podižući svoju glavicu, svojom rukom prebačenom preko mojih dlakavih prsiju odajući unutrašnju oluju koja se odvijala pod udarima ovih jedinstvenih utisaka. Nakon što nekoliko puta zamahnu cijelim tijelom, Marejke se nanovo prope, sokom obliveni kur@c otkrivajući do pola, pa se i sama sagnu i zagleda u prizor, zagrcnuto uvlačeći ionako ravan trbuh. U tom zaustavljenom trenutku ostadosmo sve do onog momenta, kad munja zasljepljujuce svitnu skoro trenutno praćena zaglušnom grmljavinom, da bi u istom momentu nestalo struje i zavladao mrak rastrzan munjama koje su postajale sve češće. Istovremeno, kao da se otvoriše i sama nebesa, žestoki pljusak se obruši na već praznu promenadu, dok se prostorom zaori cika oih koji nijesu stigli da se na vrijeme sklone od nadolazećeg potopa.
Oluja se zahukta i poput kakvog elementarnog voajera poče zavirivati kroz širom otvorena balkonska vrata, svejedno jedva donoseći dašak svježine, ali nas ipak vrati našim isprepletenim tijelima i dodirima. Marejke nastavi da sebe traži, svojim dugim i pulsirajućim dodirom klizeći stablom kurca koji se trzao u dubinama njene utrobe koja se naprosto rastapala pod unutrašnjim naponom. Ubrzo se potpuno povuče u svoj unutrašnji svijet osjećaja, sve brže nastavljajuci, kao da se žurno penje uz nekakve beskrajne stepenice koje postajahu sve strmije, kako bi zu nijemi urlik, jednim trzajem nabrekli kur@c upila u sebe i zatim se, zu jedan dugi grč, polako spustila i opružila po mojim prsima, cijelo vrijeme pulzirajući svojom utrobom koja se smirivala u drhtavom opuštanju.
Ostadosmo nepokretni sve dok se Marejke ne trže i hitro otskakuta u kupatilo, odakle se vrati osvježena i mirisna, ponovo leže zu nas, svoju ruku položi na moj trbuh, njom živahno nastavi pipati i uskoro ga napipa, iznenadjenim trzajem iskazujuci čudjenje da on jedva da bješe omlitavio. Ipak, onako zagrljeni nastavismo da osluškujemo divlji koncert oluje, koji nam je u suženoj svijesti, naša tijela i sam prostor činio utoliko ugodnijim. Struje nije bilo, ali su zato munje bivale sve jače i češće, dok se i konačno ne pretvoriše u zastrašujuću „javnu rasvjetu“…
Ne znam da li smo u medjuvremenu tonuli u san, ali se ja odjednom osjetih okrepljen do te mjere, da mi sve ono do tada poče ličiti na san. Postajući svjestan svog jedinstvenog položaja, uokviren sa toliko prave ljepote, živnuh i počeh naizmjenično dijeliti poljupce, nakon čega živnu i Annelies i poče pripijati zu mene ali tako da sam imao utisak da se svakako želi naci ispod… Izdigoh se, nakon čega ona i stvarno nadje ispod meine, istovremeno šireći svoje duge i zanosne noge. Marejke se nalakti, svoju glavicu oslanjajuci na vreli dlan isprva sve posmatrajuci sa strane, pa kao da se nečega sjeti, hitro ustade i pomoga nam da se što udobnije namjestimo, mada baš i nijesmo u tome bili potpuno sigutni. Zato ona i preuze režiju, tako što me zaskoč te sa zadovoljstvom „pročtah“ onaj divni otisak njenih malih dojki na mojim ledjima, gipki dodir glatkog tbuha i zanosni stisak njenih vitkih butina. Njene dvije ruke se istovremeno krenuše u pripremu nečega što nije više moglo da istrpi odlaganje, te se hitro nadjoše na našim preponama, svojim pipanjem prenoseći sliku svakom ponaosob, a najjasnije Marejki, jedinoj sa jasnim namjerama kojima smo se nas dvoje prepuštali sa neizmjernim povjerenjem i u isto takvom zadovoljstvu.
Dok je lijevom rukom zatezala Anneliesin Venerin brijeg, dugim palcem gladeći greben njene dražice, istovremeno je, drugom rukom, glavićem moga nanovo nabreklog kurca, razgrtala nabubrele i sokom zalivene usmine i znalački tražila ono mjesto na kojemu je još uvijek bio zaštitno razapet elastična kožica himena, koji je ulaz branio više strahom od bola nego radi kojekakvih obzira.
Dok su munje bez prestanka sijevale zu zaglušnu tresku gromova, Marejke se namještala kao da nešto ocekuje, nekakav nijemi pristanak na onaj odlučujući pokret. I stvarno, u sljedećem momentu nas naprosto zaslijepi jedna bliska munja, istovremeno praćena zaglušujucim treskom groma, pri čemu obije pokušaše da se pripiju zu meine, instiktivno tražeci zaštitu, pri čemu ja s beskrajnim uzbudjenjem osjetih da nestade onoh elastičnog otpora, koji je pružao zategnuti himen i moj zategnuti glavić se iznendno nadje u sočnoj dubini koja ga dočeka jednim kratkim grčem, da bi ga zatim propustila dalje, dok Annelies nastavi da se nemirno uvija ipak ne pokušavajući da zaustavi ovaj naš duboki susret. Privučen njenim nemirom, obgrlih je i počeh maziti, ne usudjujući se na neke druge pokrete, ali ona nastavi sa nemirnim trzanjem, sve dok ne osjeti da je ono „najgore“ prošlo i da se može opustiti.
Nakon kratke pauze, oprezno se pokrenuh sa velikim olakšanjem osjećajući odjek onog unutrašnjeg dodira, koji mi je u svijest vraćao moje prisustvo u dubinama, ne samo njenoga tijela već i njenoga plahog i povučenog bića, koje se, u zabezeknutosti svim što se dogadja, jedva snalazilo, kao da je i samo izgubljeno u toj žestokoj unutrašnjoj oluju. No to ne potraja, teona živnu i nebuzdano stade tražiti sebe u tom dodiru čiji talasi su postajali sve veći i prijetili da je odnesu u neslućena prostranstva novog osjećaja same sebe. Naporedo s tim i raspojasana oluja se približavala svom vrhuncu, munjama obasjavajući krajolik koje je zalivao potop od kiše koja je dolazila u talasima nošenim vrelim južnim vjetrom, koji je skoro do zemlje savijao vitke palme ispred balkona koji je bio u debeloj zavjetrini te su se na njega jedino obrušavali vodopadi kiše.
Dok smo se nas dvoje zahuktavali, Marejke iskoči na balkon i u sobu ubaci veliki naduvani dušek od plastike, pa se onako mokra pripi uz nas i time nas potsjeti na svježinu koja je s pljuskom žuborila po balkonu. Uspravih se i Annelies povukoh u svoj zagrljaj, pažljivo njene duge noge namještajući tako da se sa sigurnošću osloni moje slabine, te s njom, tako usko obavijenom oko sebe, odlučno izadjoh na balkon i pod mlazeve kiše koja ne izgledaše da će ikad prestati. Pod svijetlom munja, avetinjski je izgledala prostrana promenada i u sebe povučeni stari grad, pa čak i sura brda koja su se propinjala u visinu, ali je zato ova raspojasana oluja bila tako elementarno sveprisutna. Pod iznenadnom svježinom mlazeva koji se sručiše na nas, još uže se pribismo jedno zu drugo, dok se ona s povjerenjem prepusti mom zagrljaju, preko koga nehotice pogledom obuhvatih prostor ispred i ispod sebe, pr čemu primijetih da neko stoji u gradskoj kapiji i njom zaštićen od kiše, pažljivo prati što se dogadja. U njemu prepoznah Bata Radovića, vlasnika privatnog restorana „?“ (Znak Pitanja!) i u momentu shvatih da je i on vidio nas, jer mi ne promače izraz lica toliko jasan da mi se učini da onu njegovu firmu „?“ vidim kako, poput neonoskog znaka, lebdi nad cijelom njegovom pojavom.
To me potpuno vrati nama, te bez oklijevanja utrčah u dubinu sobe gdje se spotakoh o onaj dušek na koji ipak ne padosmo već se lagano spustismo i onako mokri udjosmo u završnicu, pod nezadrživim talasima strasti nestajući s one strane svijesti i uspaljenu oluju ostavljajući daleko iza nas…
Napomena: Pa da, sve ovo sam slagao ne znajući drugog načina da vam ispričam kako je stvarno bilo…
(…kraj)
