Lokal je pun i zamagljen. Oslanjam se na šank s šampanjcem u ruci. Još je dobro da mi se ne gadi sjediti samoj. Samosvjesna sam i često idem sama u lokal, gdje sam sama sebi prilično dobro društvo, ako ne čak najbolje. Gledam zamagljena lica oko sebe i razmišljam, malo razgovaram sa sobom. Svega sam sita.
Nemam sretan brak, još nemam djece, nemam još karijeru, nisam više u prvom cvijetu mladosti i nemam pojma zašto sama sada uzvratila pogled onom tipu. Uopće nije po mom ukusu. Zapravo i nije tako loš, možda samo malo prestar, blizu pedeset. A inače – najvjerojatnije sam se prevarila i ionako se ništa ne događa. Polagano dižem glavu i još jednom diskretno pogledam u njegovom smjeru. Da, još uvijek me gleda. A što ako me poznaje? Ne, definitivno! Pa sasvim je jasno, kako me je pogledao! Zabola sam se u šank, jer me presjeklo u pleksusu.
Ovaj bi me htio povaliti! Bez sumnje! Tako se ne pogleda nekoga ako ti se samo sviđa! Zašto mi je sada neugodno kao nekoj šiparici? Gledam u pod i meškoljim se. Pa to nije istina, no! To ipak traži reakciju! Mogu mu uputiti ponižavajući pogled, a mogu i otići od šanka. A to da ne učiniš ništa, najlošija je varijanta. I točno to dogodilo: ništa. Ne znam kako to, kao da sam se nekako ukočila i čekala što će biti, što uopće ne spada među moje običaje. Postajalo me je sram pred samom sobom. Gdje je sada moje samopouzdanje? U tomm trenutku konobar stavi pred mene novo piće – ”od gospodina…” – i namigne prema mom pedesetogodišnjaku. Gospodina!! Za krepat od smijeha, no! Eto, pravo mi bilo! Sada se više ne mogu praviti bedasta. Pogledam ga. Uzima svoju čašu i diskretno mi nazdravi, nema osmijeh, nego jošjedan dubok i drzak probod pogledom.
Jadna pasivnica! Planine mojie obrane počele su se urušavati kao da su od pijeska. Ispod pijeska je počela izvirivati neka nova Sandra, koju ne poznajem ili sam na nju možda zaboravila. Uzela je pod kontrolu cijelo moje tijelo i izravnala ga. Nisam je više mogla zaustaviti, bila je snažnija od mene. Vrlo profinjeno sam mu nazdravila kao odgovor.
Zatim je došao k meni i sjeo pored mene. Osmijehnuo se i opet mi nazdravio. Imal je vrlo lijep osmijeh.
Malo sam još okljevala da ne bi slučajno pomislio da jedva čekam. Bio je snažan trenutak. Morala sam donijeti odluku. Njegov je pogled bio zahtjevan, a istovremeno sam osjećala da će izdržati samo još nekoliko sekundi i otići. Tek sam tada osjetila da već sva drhtim.
“Na zdravlje…”
Kada smo umočili usne u piće, još uvijek su nam pogledi bili prikovani međusobno. Sada, kada je bio tako blizu mene, osjetila sam kako je taj muškarac snažan. Na njemu je bilo nešto drugačije, tajnovito tamno i opasno privlačno, a ponajprije vrlo umirujuće. S njim bih mogla…
“ Bi li došla malo samnom, nešto bih ti htio pokazati?”
Ma što da ja s tobom idem gledati, stari , zar si poludiol?! Misliš li da sam droca, ili što?! Zar ne znaš da sam udata?! I kako se uopće možeš drznuti i reći mi ti?! No Sandra je rekla:
“A tko ssi…ste vi?”
“Aha, …. Ernest, Erni. Drago mi je…”
Ponudio mi je ruku. Bila je topla i mirna. Dozvolila sam mu da me drži malo predugo.
Jedva čujno ipak sam uspjela izustiti: “Što sad: Ernest ili Erni?”
“Kako želiš,” i opet onaj opasni i jasni pogled u oči, “to ionako nije važno. Idemo?”
Pa, kako to misli….da naprosto ustanem, ili što…da jednostavno idem s njim?…
Ustala sam. Primio me je za ruku i polagano me odveo prema WC-ima. Postalo me je strah. Što ako netko vidi? Joj, što radiš, Sandra… Ali bilo je prekasno, povukao me u kabinu i zaključao vrata.
Autor: Mojca P.
