I pogledala sam ga prvi puta. Turčin je vulgarnim kretnjama pred ustima demonstrirao svoju želju.
“Hoćeš li ga poslušati?”
Nisam bila kadra ništa odgovoriti. Osjetila sam da ću se prepustiti obojici. I to je bilo tako otkačeno, tako dobro. Sve me je uzbuđivalo, čak topli zrak koji se kovitlao među mojim nogama.
“Okreni se prema meni.”
Okrenula sam se na sjedalici i pokušala Učitelja pogledati u oči. Ali nije išlo, njegove zlatne rejbanke bile su pretamne. Zato sam polagano posegnula za patentnim zatvaračem na njegovim hlačama.
“Mogu?“
pitala sam iz neke izvitoperene pristojnosti. Bilo mi je eto naređeno. Kimnuo je i njegov ogromni, nabrekli ud je konačno pljusnuo na moje dlanove. Sagnula sam se i željno ga obuhvatila ustima. Oh, kako sam ga trebala! Sljubih se s njim i slina mi obilno dokulja. S desnicom ga čvrsto obuhvatih ali ne prejako. Samo toliko da mu mogu namjestiti kut pod kojim će se najlakše sljubiti sa mnom. Osjećam se kao da ga prvi puta imam u ustima. Moj je jezik mekan i kao podmazan klizi po debelom deblu gore i dolje. Svako malo se zaustavlja na naboru ispod glavića te ga sa slašću i zahtjevno nekioliko puta okruži. Kada se vrati na deblo moje grlo postaje mekše i podatnije. Ud ulazi sve dublje.
“Ahh…zastenje, dobro radiš…”
Kada postanem prebrza primi me za tjeme i nježno zgrabi za kosu. Sada umirujem tempo, preplavljujem ga slinom i duboko sisam. Zadovoljan je, pa njegova desnica ispušta moju glavu i ispod trbuha mi polako klizi natrag u međunožje. Kada me pomiluje, prođu me srsi od silne ugode. Znam da radim dobro i znam da sam promatrana. Njegov srednjak uđe u mene i uskladi se s udom u ustima. Radimo zajedno već neko vrijeme, kada mi reče:
“Sada se više nećemo zaustavljati.”
Nagazi gas. Njegov srednjak me napusti. Budući da sam, bila istegnuta preko kućišta mjenjača, hvata me za međunožje i samo me lagano nadigne. Zatim prebaci u najvišu brzinu – šestu. Ručica je okrenuta prema meni. Nježno me uhvati za bok i pogurne prema njoj.
“Uzmi je u sebe!”
Debeli završetak od mahagonija sa svjetlećim zlatnim znakom s lakoćom je kliznuo u mene i povezao me s autom u najvećoj brzini. Vibriranje njegove brzine osjećala sam sve do srca. Svaki, pa i najmanji otpor u mozgu ispario je. Na njegovo je mjesto dojurilo nešto snažnije, brzo, nešto turbo izokrenuto…Kada me je konačno prožeo užitak, uz svoje zgrčene stijenke osjetila sam neljudsku tvrdoću drvenog organa i u tom je trenutku u moja usta dojurila i Učiteljeva brzina. Ljubomorno sam je zadržala u ustima. Pomilovao me po kosi:
“To je tvoje. Pokaži Turčino što ćeš sada napraviti.”
Svoje ozareno lice uzdižem visoko. U otvorenim ustima mu pokazujem svoju žetvu, a zatim gorko slatki ljepljivi nektar polagano kliznu niz moje grlo. Učitelj sada ostavlja teretnjak i zaustavi se na parkingu.
“Da li je bilo teško?“
„Ne.“
Uopće ne znam zašto sam se toga bojala. Osjećam se ispunjeno, smireno i sretno. I što je najljepše: još želim nastaviti i još bih išla s njim…
“Sada si konačno riješila svoj problem. Izliječena si. Tamo malo naprijed je odvojak sa autoceste. Želiš li da skrenem na njega i odvezem te natrag u Ljubljanu?”
“Ne, lijepo mi je i htjela bih ići dalje s vama. Neću kući. Vozite me kuda želite.”
Autor: Mojca P.
