Umoran od služenja domovini, u Karlovcu sam se uvalio u mekane fotelje kupea „Inter Cityja“ koje će me za neka tri sata sata donjihati do Rijeke. Maskirna uniforma na meni bila je tako zgužvana i neudobna, a čizme mi stezale nogu. Ne daj Bože da ih sada skinem! Mislim da bih izazvao pomor kao da je netko upotrijebio nervni plin o kojem sam slušao na obuci. Tako mi i treba kad nisam htio uzeti civilnu odjeću. Možda sam podsvjesno i želio da me ljudi vide u uniformi. Tako sam se osjećao važnije…
Nije trebalo dugo da me svlada umor i već sam lagano drijemao misleći na svoje lijepe prijateljice koje ću izvoditi van do kasnih večernjih ili ranih jutarnjih sati u vrijeme mog zasluženog dopusta…. Na nekoj od idućih stanica, nemam pojma kojoj, trgnuo me s hodnika vagona lagani zvuk potpetica, koji se sve više približavao mom kupeu. Kako je zvuk postajao jači, u meni je rasla sve veća želja da saznam kakvu nogu krasi ta zvučna cipelica. Postajao sam euforičan. Ni sam ne znam zašto, ali pripremio sam se na gotovs kao da iz zasjede čekam ljutog neprijatelja kojeg treba uništiti. Tada se pojavila gospođa u dobrim četrdesetim, a ja sam kao dječačić sjedio na toj fotelji čvrsto se držeći rukama za meki jastuk podamnom, do pola otvorenih usta i širom otvorenih očiju. Kao da sam ugledao samog Hitlera. Gdje je sada svo moje junaštvo? Nisam se prestrašio tupih koraka u vrijeme mrtve straže, a sad sam se sledio od straha kad sam čuo ženski korak. No, sve je to u trenutku prekinuo ugodan ženski glas, pun topline, koji me upitao za slobodno mjesto.
– Naravno gospođo, samo izvolite.
Vidio sam da za sobom vuče poveći kufer i odmah sam se ponudio pomoći.
– Dajte gospođo da vam ja to podignem. Nemojte se vi mučiti – rekao sam samouvjereno i podignuo joj prtljagu bez ikakvog problema. Nisam ni osjetio koliko je teška. Odmah zatim, pridržao sam joj dugi kaput koji je skidala. Zahvalila mi se iznenađeno i pohvalila moju kavalirštinu. A da je samo znala što bih joj sve pridržao… Sjela je nasuprot meni i tada sam u potpunosti mogao vidjeti njenu ženstvenost i ljepotu srednje dobi. Bila je brineta s trajnom frizurom do ramena, laganom šminkom na duguljastom licu s tek pokojom boricom koja je odavala njene godine. Pravio sam se da ne gledam prema njoj, ali svaki trenutak njene nepažnje poslužio je za trenutak moje mašte. Uska crna dolcevita pokrivala je njen vrat oko kojeg je visila ogrlica s nekim kamenčićima i tako lijepo isticala kipuću četvorku na čijim su se vrhovima ocrtavale poveće bradavice. Nisam ni bio svjestan da zadržavam dah dok je gledam. Ah! Tada mi se pogled premjestio niže. Oko elegantno popunjenog struka imala je crni široki kožni remen s velikom kopčom, a još niže kratku crnu suknju i sivo-crne čarape na prebačenim punim nogama koje su na poslijetku krasile lakirane crne cipelice s visokom petom.
– Predivna je! – rekao sam u sebi, a na glas uzdahnuo tako da je upitno podigla pogled, sa časopisa koji je listala, prema meni. Uhvatio sam taj duboki plavi pogled i samo se nasmiješio uz izraz lica kao da sam nešto zabrljao. Uzvratila mi je smiješkom i pitala je li mi teško biti vojnik.
– Pa i nije, samo što si privremeno u mnogočemu uskraćen i vezan – odgovorio sam žalosno. Svojim njegovanim rukama i nježnim prstima s dugim crvenim noktima, zaklopila je časopis i odložila ga. Ruke je prekrižila tako da su joj grudi još više nabrekle i uz kloparanje kotača započeo je ugodan razgovor. Upoznali smo se uz blagi stisak ruke.
– Ja sam Ana. Drago mi je – mazno je rekla gospođa.
Pričali smo o svemu i dotakli mnoge teme, svakodnevne događaje, o sebi, viceve…
– Dobar dan! Karte molim – začulo se s kliznih vrata. Dok sam kondukteru pružao moju kartu, gospođa Ana se ustala po kartu u džepu njenog kaputa. Ustajući, slučajno mi je pokazala da ima haltere i crne gaćice. Na trenutak sam ostao ukočen, glave okrenute prema njenom međunožju, a rukom pruženom prema kondukteru. Ruku sam zadržao u zraku i nakon što mi je kondukter iz nje uzeo kartu i vratio mi je.
– Hvala vam lijepo i ugodnu vožnju želim – rekao je kondukter izlazeći iz kupea.
Umjesto da je sjela, gospođa Ana prišla je prozoru, otvorila ga i lagano se nagnula preko, tako da joj se vjetar zapleo u gustoj kosi i uvojcima. Kako sam ostao sjediti, iz ovako nižeg položaja mogao sam vidjeti rubove čarapa koje drže halteri na tim punim, bijelim bedrima. Dio mene još je uvijek ostao ukočen. Kurac mi je toliko narastao da je izgledalo kao da imam tri noge. Još malo i pretvorit ću se u haubicu na tronošcu koja bljuje vatru. Treba mi hitno zraka, jer će se kao posljedica vojničke apstinencije od mjesec dana, dogoditi svršavanje u hlače. Ustao sam i stao uz prozor do gospođe Ane.
– Lijepo je – rekla je zatvorenih očiju.
– Što je lijepo? – upitao sam.
– Zrak, priroda… i lijepo je vidjeti uzbuđenost mladog dečka. Misliš da ne znam da si me cijelo vrijeme promatrao. Zato sam ti i pokazala još – rekla je dalje gospođa Ana, stavljajući glavu na podlaktice koje je držala na vrhu otvorenog prozora. Borio sam se s moralnim neprijateljima u sebi i na kraju, kao vođen nekom višom silom, lagano prstima desnice joj dotaknuo puno bedro ispod kratke suknje, gdje je sintetika prelazila u glatku kožu. Taj spoj umjetnog i pravog, taj prijelaz s tamne čarape na bijelu kožu razlio mi je toplinu oko srca koja se spustila sve do prepunih jaja.
– Eto, vidiš da nije teško – mazno je rekla gospođa dok joj je lijeva ruka lagano otkopčavala hlače maskirne uniforme. Nisam ništa rekao. Samo sam drhtao od neizvjesnosti, kao zarobljenik pred mučenje koji još ne zna što će mu učiniti. Prepustio sam se rukama gospođe Ane dok je vlak jurio kroz šumu Gorskog kotara, a vjetar s prozora miješao vlažne šumske mirise s mirisom njene kose. Spustila se na sjedalo i prije nego je kurac nestao u njenim ustima rekla:
– Mmmm! Kakav komad! Sad ću te ja srediti junačino – i započela igru jezikom, kao što se plamen svojim jezičcima poigrava tvrdim grančicama. Samo nekoliko trenutaka kasnije, moja je haubica počela bljuvati u rafalima koji su gospođu Anu izrešetali po jeziku, licu i crnoj uskoj dolceviti.
– Pogledaj što si mi napravio! – ljuto je rekla. – Sada moram skinuti svu šminku i oprati ovo s maje. – nastavila je uznemireno. – Zašto me nisi upozorio? Stvarno nisi normalan. Pa cijelu si me umazao.
Tada se ustala i s torbicom otišla do WC-a na kraju hodnika.
– Shit! I što sada? Kad se vrati, opet će se ljutiti, a ja neću dobiti ono što želim -razmišljao sam. Nisam znao što da učinim. Sada je i onako sve svejedno. I onako sam uprskao stvar i gospođu Anu. A možda je ovo sve gluma jer mi ga je možda samo htjela popušiti. E, neće to tako ići. Sad ja prelazim u napad. Neprijatelj – lociran. Zadatak – uništenje. Marševim korakom krenuo sam prema WC-u. Začudo, vrata su bila odškrinuta i vidio sam kako si lice briše maramicom. Bez kucanja i bez pardona ušao sam u uzak prostor u kojem su se miješali mirisi osušene mokraće i njenog parfema, i za sobom zatvorio vrata. Čudno me pogledala bez riječi.
– Oprostite gospođo Ana, nisam znao da bi vam to smetalo, ako mogu… – počeo sam se opravdavati.
– Ne trebaš ništa – prekinula me. – Samo me pusti da se sredim.
– Nemojte se još sređivati. Još nismo gotovi – rekao sam i u isto je vrijeme, preko uprskane dolcevite uhvatio za sisu.
– Molim te… – htjela mi je nešto reći, ali to me uopće nije interesiralo. Prekinuo sam je vlažnim i dubokim poljupcem. Usisala mi je jezik i uz duboke uzdahe lagano ga grickala bijelim zubima. Objeručke sam je uhvatio za veliku meku guzu i podigao je na mali umivaonik. Sjedila je na njemu raširenih nogu i dok smo bili spojeni poljupcem, užurbano mi otkopčala hlače i izvadila ubojito oružje. Razmaknuo sam joj crne tanke gaćice i zabio joj svoju bajonetu u slinavu pičku. Stezala me vaginalnim mišićima kao da iz mene želi iscijediti sav sok života. Mora da mi je kurac poplavio od tog stiska. Nabijao sam se u nju cijelom svojom dužinom, a ona je svaki moj nalet popratila dubokim uzdahom, dok me svojim punim nogama u crnim čarapama stegla oko struka i grizla me po vratu i licu.
– Jebi me, vojničino! – rekla je mazno i zapovjedno istodobno. Zadigao sam joj dolcevitu i stezao joj i mijesio velike grudi kroz čipkasti prozirni grudnjak. Nisam ih želio vaditi. Ovakav spoj materijala i boja savršeno mi je odgovarao. Do ludila me dovodio osjećaj meke topline ispod hrapave površine crne čipke. Osjetio sam da će mi draga gospođa svršiti. Sva zadihana, počela se tresti, grčevito me stežući rukama i nogama. Još malo i zajedno ćemo ćemo izginuti u ovoj ofenzivi.
– Nemoj u mene, molim te – jedva je progovorila. – Nisam zaštićena – rekla je u zadnji čas, jer samo sekundu nakon toga izvadio sam svoju bajonetu iz njene dubine i bijelom kremom joj umazao crne čipkaste gaćice. Gusta tekućina uvukla joj se i među bujne dlačice i sljepila ih. Još me jednom poljubila i…
– Za ovo nema veze. To se ne vidi – rekla je sa smiješkom. Ja sam prvi izašao kao da se ništa nije desilo, ali ipak…
– Je li sve u redu mladiću? – veselo me upitao kondukter kojeg sam sreo na hodniku do našeg kupea.
– Je! Samo mi je malome došlo slabo od vožnje pa je povraćao – odgovorio sam cinično. Znao je što se desilo, zato sam mu tako i odgovorio. Ma boli me kurac! Neka gleda svoja posla. Znam da nije ništa loše mislio, ali…
Još nas je samo nekoliko minuta dijelilo od ulaska u riječki kolodvor.
– Dobro je što smo svršili na vrijeme jer će me na kolodvoru čekati dragi, pa ne bi bilo lijepo da se ja pojavim puno kasnije…
Ostao sam zaprepašten i zbunjen kad sam to čuo. Nisam joj ništa htio reći. Ne bi imalo smisla. Vlak je već stajao na kolodvoru, a ja sam još sjedio u praznom kupeu, s otiskom poljupca na licu koji mi je utisnula svježe našminkana gospođa Ana, prije no što je izašla. Tek kada su svi napustili vagon, lagano sam pokupio vojničku torbu i krenuo doma sretan i žalostan i isto vrijeme. Ah, koliko me još ovakvih bitki čeka do kraja života?
