Nalazila sam se u jednoj tipicnoj fazi svoje mladenacke sludenosti. Desile su mi se posljednjih dana mnoge neprijatne stvari. Decko sa kojim sam hodala vec duže od godinu dana prevario me sa mojom najboljom prijateljicom, tako da sam u kratkom vremenu ostala bez dvoje najdražih ljudi. K tome sam još sa svojom starom kod kuce imala jednu od onih uobicajenih scena. Sve to skupa bilo je previše za moje krhko, osjecajno bice. U takvom stanju bauljala sam omamljena gradom. Cekala sam, jedino što sam mogla, da se stanje smiri, pa da koliko toliko nastavim normalno živjeti. Zamicala sam ulicom i skrenula iza ugla i baš u trnutku kad mi se pred ocima pojavila slika kako se moj ljubljeni pari sa mojom najboljom prijateljicom, bum, svom sam snagom u nekoga tresnula.
– Oprostite – rekoh ne dižuci pogleda, pokušavajuci nastaviti dalje svojim putem, kadili na svojim ramenima osjetih ruke muškarca u kojega sam se onako blesavo zabubala.
Podigoh pogled.
– Mirna, to si ti? – upitao me. – Kamo tako juriš?
Odmah sam prepoznala Damira, starog poznanika. Bio je u društvu prijatelja. Obadvojica su bili, odmah sam primjetila, u veselom stanju, solidno podnakresani.
– Pa eto, onako, bez cilja – progovorih totalno smetena.
– Nisam te vidio sto godina – nastavio je. – Kako mi to izgledaš? – rece zagledajuci u moje lice. – Kao da te poplava izbacila.
– Pa znaš, imala sam nekih problema – odgovorih, a glas mi je bio na rubu jecaja.
– No, daj živni malo. Takvu te ne poznam. Otkad te znam, uvijek si bila vesela cura.
– Covjeku se desi, onako, ponekad.
– Pa da, imaš pravo – rece, – ali ne brini, zato postoje prijatelji. Tu su da jedni drugima ublaže bol – nadodao je tapšuci me po ramenu.
– Pa da – zapocela sam pokušavajuci se izvuci, – ali ponekad, znaš, covjeku nije baš do…
– Ajde, Mirna, daj nemoj cmoljit. Razumijem to, ali ne ocajavaj. Prijatelj i ja smo u diru. Hodi s nama i sve ce biti u redu, vidjet ceš – nastavio je svoje uvjeravanje vukuci me za rame.
Bio je previše uvjerljiv da bih ga mogla odbiti.
Krenuli smo zajedno i uskoro se nadosmo u jednom lokalu prepunom vesele i polupijane škvadre. Stali smo uz šank i Damir je narucio pice za sve nas.
Poznavala sam Damira vec dosta vremena. Bio je muzicar, roker, frontmen jedne grupe još nedovoljno afirmirane ali vrlo obecavajuce, a njegov prijatelj kojeg sam tada prvi puta srela, bio je, kako sam ukopcala, pjesnik. Uglavnom je on pisao tekstove za Damirove pjesme koje su klinci pjevušili okolo po gradu. Bio je cudak, nemarno obucen, duge sljepljene kose.
Obadvojica su bili veseljaci, tako da sam poslije trece runde pocela osjecati kako moje brige klize sa mene. Raspoloženje mi se vidno popravilo i uskoro sam se pocela dobro zabavljati veseleci se svim njihovim provalama kojih je bilo u izobilju. Uz njih sam se osjecala nekako sigurnom i zašticenom. Krv mi se polako pocela vracati u mozak, a životni sokovi ponovno kolati tijelom.
Osjecala sam kako mi iz onog stanja sjebanosti raspoloženje prelazi u euforiju. Željela sam živjeti. Željela sam da se nešto desi, nešto što ce me trgnuti iz letargije u koju sam zapala i zato sam objerucke prihvatila pjesnikov prijedlog da se otputimo k njemu na klopu i cugu.
Damir je upalio svoj krš od auta i nakon petnaestak minuta našli smo se na periferiji grada u pjesnikovom domu. Uskoro smo se udobno smjestili u prostranoj prostoriji prepunoj knjiga i gramofonskih ploca. Vladimir je, tako je pjesniku bilo ime, odnekud izvadio demižon crnog dalmatinskog vina i pred nama ga pretocio u pehar, a zatim u caše. Nazdravili smo. Vino je imalo divan okus. Vladek se zatim otputio u kuhinju pripremiti nešto za jelo. Ostala sam sama sa Damirom.
– Kako se osjecaš Mirna? – upitao me.
– Gotovo savršeno – odgovorila sam. – Ovo vino i vas dvojica, najljepše je što mi se moglo dogoditi poslije svega što sam preživjela u zadnje vrijeme.
– Pa tu smo da si pomažemo jedni drugima – rece Damir udobno se uvalivši pokraj mene na prostrani trosjed. – Zato i postoje prijatelji, zar ne?
– Ponekad – odgovorila sam osjetivši oštru bol kako me proparala na spomen prijateljstva ali sam se odmah pribrala.
– Bitno je da su tu kada su ti najpotrebniji – rekao je.
Njegova blizina mi je godila. Bio je divan covjek za kojim je šizilo pola gradskih klinki. Nisam se palila na njegovu slavu. Bio je istinski komad lijepog muškarca.
– Da, to je istina, ljudska toplina je najbitnija – zakljucih.
Primakao mi se skroz blizu i nježno me zagrlio. Pogladih ga po kosi, a, snažni val potrebe za dodirom, za tudom toplinom preplavio je moje tijelo. Damir je to osjetio i nježno me poceo ljubiti. Rukom je segnuo do mojih sisa, a uskoro mu se ruka našla u mojem krilu. Poceo me lagano milovati po pickici što sam ja popratila odobravanjem sve više šireci noge.
I baš u trenutku kad sam najdublje pocela uživati predana Damirovim milovanjima, pojavio se Vladimir. Sjeo je pokraj mene sa suprotne strane od Damira i odmah me obgrlio oko vrata te se tako nepozvan pridužio seansi.
– I onda, kako je naša tužna puca? – upitao je.
– Samo tebe ceka jer ju sa druge strane zebe – odgovorih mu cinicno.
Moj verbalni ubod docekao je sa provalom smijeha.
– Obožavam sendvice – aludilara sam na sadržaj pladnja koji je on sa sobom donio i položio ga na stol.
– Ovo mi se zaista svida – cerekao se Vladimir uzimajuci sendvic sa stola. Prinoseci ustima hranu odgrizao je veliki komad prozborivši:
– I ja obožavam sendvice, ali drugacije, naravno.
Vino mi je udaralo u glavu. Nalazila sam se negdje daleko na periferiji u tudoj kuci sa dvojicom muškaraca. Razmišljala sam, bolje da ja preuzmem inicijativu, nego da se i dalje ponašam kao sjebana pickica. Tek bih tada mogla najebati. Ustvari, htjela sam se osloboditi ove nasrtljive poetske budale i nastaviti zapoceto sa Damirom. Trebao mi je netko da razbijem svoju tugu. Damir je bio kao stvoren za to.
– A ti bi sendvic? – upitala sam poetu, potpuno sludena njegovom neocekivanom prisutnostnošcu. – Ali drugaciji.
Pritom sam ga rukom primila za kurac cvrsto mu ga stisnuvši.
– Ti pederu pjesnicki – rekoh mu htjeduci ga tako iznenaditi i time mu dati do znanja da je suvišan. Medutim na moje veliko iznadenje nije se ni pomaknuo. Samo je dalje ležerno nastavio žvakati. A tek ono što sam osjetila pod rukom…
– Vau, ovo je vec nešto – prozborio je. – Sve više mi se dopadaš, malena.
Bio mu je velik i tvrd. Njegova kurcina razbila je sve moje predstave o pjesnicima. Bila sam nesposobna pomaknuti ruku sa one gromade kao hipnotizirana njegovom velicinom. U glavi mi se zamaglilo. Izgubila sam svaku kontrolu. U tom trnutku željela sam samo jedno, da se taj ogromni primjerak zaglavi negdje duboko u meni.
Drugom sam rukom primila Damira za karu. Pocela sam obadvojici raskopcavati šliceve. Uskoro je Damirova ruka skliznula ispod haljine do mog medunožja tražeci onaj vruci otvor. Prstima mi je pronašao picicu dok sam se ja baktala oko pjesnikovih hlaca. Uskoro se pojavilo pjesnicko cudo. Vuh, bio je zaista ogroman. Takvo što do tada nisam vidjela. Cvrsto sam ga zgrabila i teškom mukom ga pocela trpati u usta dok je Damir svlacio odjecu sa mene.
Kad me skinuo do gola podvukao se pod mene te mi raširio noge oslobadajuci si tako prostor do otvora u kojem je uskoro nestao. Sve to vrijeme nastavila sam ustima obradivati onog drugog, kojeg sam toliko željela osjetiti u sebi, ali je nažalost, slobodno mjesto vec bilo zauzeto. Trebalo je cekati. Pocela sam mrdati guzicom sve više i sve jace ne bi li Damir cim prije svršio. Htjela sam njegov sasvim solidan kurac zamjeniti ovom nemani koja mi je razvaljivala usta, medutim Damir je postajao sve uporniji. Cvrsto me primio za guzicu sve dublje se zabijajuci u mene. Vladimir je postajao sve nestrpljiviji. Bilo je ocito ga je i on htio cim prije negdje staviti.
***
„O, ne,“ prošlo mi je glavom, ta mi se ideja nikako nije dopala, tako velika svar na krivom mjestu. Takvo što mi se još nikada nije desilo i to još sa tako velikim. Zato sam mu ga sve uporije i sve temeljitije sisala, ali ga je on unatoc tome uspio izvuci iz moje proždrljive celjusti.
Digao se sa trosjeda i onako uzdignut prišao iza mojih leda. Uhvatila me panika. Htjela sam uzmaknuti sa onog upornog kurca koji je temeljito darao mojom utrobom, ali su cvrste Damirove ruke obuhvacale moju guzicu nedozvoljavajuci mi uzmak.
Osjetih Vladimirovu batinu kako mi prilazi. Leda su mi se nakostriješila. Mislila sam da cu svisnut od muke.
Rukom je segnuo do pladnja i sa sendvica skinuo sloj maslaca kojim su bili premazani i poslije toga ga razmazao po onom mom slobodnom otvoru. Zatim je prstima polagano poceo prodirati u moju guzu nježno rastvarajuci tu malu stisnutu rupicu.
Lagana se bol miješala sa užitkom koji je dolazio odozdola. Kad me temeljito podmazao i proširio, zgrabio me za guzove rastvorivši ih do bola. Batinu je prislonio na ružicasti kolutic cvrsto pritišcuci. Zatim je polagano, pomicuci se napred, nazad sve dublje ulazio u moju dotad nejebanu guzu.
Pocela sam vrištati od mješavine boli i užitka. Rukom sam segnula iza sebe ne bih li tako pokušala zaustaviti taj bolni proboj, ali me Vladimir sprijecio primivši me za ruke. Vrištala sam i psovala iz sve snage, no njegova je stvar unatoc svemu i dalje prodirala sve dublje i dublje. Pocela sam gristi i grebsti sve oko sebe dok su ona dvojica nezaustavljivo nestajala u meni. Imala sam osjecaj da cu se onesvjestiti.
Klonula sam na Damirovo rame pomirivši sa sa sudbinom ovako uhvacena u tjesnac.
Kad sam se tako primirila bol je nestala i sve se polako pocelo pretvarati u ludacki, neopisivi užitak kakvoga do tada još nisam osjetila. Pokušavala sam uhvatiti ritam sa onom dvojicom mojih neumornihih jebaca koji su dahtali i jecali od zadovoljstva.
Pred ocima mi se zatamnilo. Potpuno sam izgubila orjentaciju i osjecaj za vrijeme. I onda je došao orgazam, neocekivan i dugotrajan, pa onda još jedan, pa treci, pa još jedan, sve dok mi se ona dvojca nisu pridružila svršavajuci gotovo istovremeno.
Iscpljeni, malaksali, popadali smo jedno pokraj drugog, još uvijek ostajuci u sendvicu. Bila sam polumrtva, nesposobna da se bilo kuda pomaknem.
Nakon nekoliko minuta Vladimir se podigao i šutke nestao u jednoj od prostorija. Teškom sam mukom ustala sakupljajuci okolo svoje porazbacane stvari i jedva jedvice ih navukla na sebe. No, od mojih gacica nije bilo ni traga. Mora da ih je onaj pjesnicki gad maznuo usput, onako za uspomenu. Za to vrijeme Damir se prekrio dekom, zabio glavu u ugao trosjeda i najvjerovatnije zaspao.
Omamljena, ipak sam uspjela pronaci izlazna vrata. Vani je svitalo. U susjednoj ulici pronadoh autobusnu stanicu na kojoj je nekoliko pospanih ranoranilaca cekalo prvi jutarnji autobus prema gradu.
Uskoro im se pridružih u cekanju osjecajuci kako se sjeme mog jebackog dvojca iz svih otvora polagano razlijeva po mojim butinama .
