U njen grad sam stigao vozom i odmah na stanici povratio četiri-pet puta. „Isus te jebo…“, reče moj prijatelj koji je došao da me dočeka, a ja odogovorih: „Šuti, kume, napio sam se…“
I jesam se napio, baš sam se razvalio. Putovah sam, a uza se imadoh više litarskih flaša ždrepčeve krvi, slatkastog i prijatnog vina koje ne mogu da ne pijem. Još sam se i u vozu ispovraćao da izbjegnem neugodne scene kad siđem u grad, ali džaba.
Pošto se besposlena svjetina iskupila da me gleda, podigao sam ruke visoko u zrak i rekao: „Ljudi, otrovali su me! Mađari su me otrovali, dali su mi pokvarenu hranu, hoće da me ubiju!“ Neki su bili dovoljno dobri da mi povjeruju i usmeno se sažale nad mojim usudom. Onda me prijatelj povukao i mi krenusmo.
Teturao sam se ulicom prepuštajući mom prijatelju da se stidi. Psovao sam željezničare, boga i običaje, pjevao i pričao gluposti sve dok nismo došli u njegov stan. Tu sam se sručio na kauč i zaspao mrtvačkim snom.
Kada sam se probudio, oko mene su sjedili mladi ljudi sa hrpom pića ispred sebe i smijali se. Podigao sam se i stao da ih razgledam. Nikoga nisam poznavao. Prijatelj je stajao u kuhinji i ljubio se sa jednom djevojkom očajno krivih nogu. Ne mogu reći da je moj položaj bio nezgodan, jer od šestero što su sjedili oko mene, četvero je bilo ženskog pola, a od to četvero dvoje izuzetno sisato.
Pošto smo se upoznali i obavili sve uvodne stvari, kako je i red, ja sam dohvatio jednu veliku čašu, napunio je vionom do vrha i iskapio. Ono, nije da sam bio baš tolika baraba, i nije da sam to sa lakoćom uradio, ali valjalo je pred djevojkama ispasti laf i šampion pića. Osim toga, to je sve bila mlađa raja, tinejdžeri i tinejdžerice, tako da je valjalo odbraniti i status prekaljenog igrača koji ima sva prava da govori „kad sam ja bio vaših godina…“ ili „u moje vrijeme mi smo…“.
Ali zla sudbina bijaše takva da su dvije sisate tinejdžerice bile u strasnim ljubavnim vezama sa ova dva tinejdžera. Jedan od njih je izgledao kao međunarodni peder, i svaka druga riječ mu je bila na engleskom, a ovaj drugi je izgledao kao da čezne za svim kurčevima svijeta, i nije htio da skloni šišku sa oka iako ništa nije vidio od nje.
To je bila banda od nove djevojke mog prijatelja, one sa očajno krivim nogama, ali i izuzetno lijepog lica i ručica. Ja im nisam bio pretjerano zanimljiv, kao ni oni meni. Sukob generacija, šta li.
Ali to svakako nije ni važno za ovu priču, tako da ćemo se toga ostaviti.
Ja sam došao u ovaj grad na koncert, i sada sam uzeo da se pripremam za njega. Kada smo pošli, ja sam pao u hodniku dok sam se obuvao. Bio sam dobro spreman.
Koncert je bio odličan, ali ni on nije važan dio ove priče, tako da ćemo i to preskočiti. Ono što vam želim ispričati počinje u trenutku kada je rijeka ljudi pošla sa koncerta, negdje oko jedan sat poslije ponoći.
Vraćali smo se nazad u stan.
Bio sam u super raspoloženju, što zbog koncerta, što zbog pića, što zbog činjenice da ja sa nama išla i jedna frćkava crvenokosa djevojčica odlična dupeta, a koja se više puta tokom večeri nasmijala na moje folove i koja se nije izmakla kao ofurena kada sam je obujmio oko struka. Smijala se čak i onda kada sam joj rekao da ću joj zabiti glogov kolac, a ona vam se furala na vampire.
Hodao sam niz ulicu, smišljajući kakve riječi da govorim vampirici kad bude hronotop, kad PUF!, naleti na mene nekakva grupica i umalo me ne obori. To su bile tri djevojke.
„Vidi ovog al se napio!“, reče prva.
„Pijana svinja!“, poklopi druga.
„Bože, bože…“, ibretila se treća.
Razgledah svaku posebno.
Prva je bila mala i slatka kao bambi, sa svilenim trakama upletenim u sjajnu crnu kosu koja joj je dopirala do struka.
Druga ne bijaše neka ljepota, ali imala je onaj naročiti izraz lica koji govori „tretiraj me kao zadnju kurvu“, a koji sam ja držao veoma atraktivnim i pohotljivim.
Treća je bila lijepa i sisata, ali i ljepota i sise joj imahu manu: oštre i lijepo skrojene crte njezina lica zatvarale su kožnu površinu koja je bila hrapava kao da su na njoj popucale sve novogodišnje petarde Rima i Rogatice zajedno; njene goleme sise koje ni kaput nije uspijevao prikriti bijahu tolike ponajviše zbog gospođicinog problema sa pretilošću.
Sasvim dovoljno razloga za borbu.
„Kako ti meni tako, ja sam tvom bratu davao instrukcije iz matematike…“, rekoh uvrijeđeno i zagledah se u stranu. Djevojke se pogledaše u čudu i, jedva suzdržavajući smijeh, upitaše: „Čijem bratu?“
„Tvom!“, odgovorih i uprijeh prstom u bambija, jer ona mi se najviše sviđala i u nju sam bio zaljubljen.
„Mom bratu!?“, reče ona i zinu u čudu, lijepa kao kakva čuvena glumica.
„Jeste, tvom bratu Draženu.“, bijah uporan.
Gledale su se međusobno, dok im je na licima raslo vragolasto ushićenje jer imaju posla sa nekom budalom koja lupeta gluposti.
„Dražen Petrović Čkalja…“, rekoh, čisto da me ne zaborave.
„Na čemu si ti?“, upita me ona što je po prirodi zahtijevala kurvanjski tretman.
„Na svetom Petru.“, odgovorih drsko i prostački, što izazva salve smijeha među njima.
„Isus te jebo, jel ideš ti?“, reče moj prijatelj koji je došao jer je primijetio da me nema.
Za njim je dotrčala njegova tinejdžerica-djevojčica i ljubomorno mu se objesila za ruku, razmjenivši otrovne poglede sa moje tri prijateljice.
„Hajte vi, doću ja…“, rekoh i pogledah u bambija.
Pošto me pošteno isposva, moj drug ode i odvede svoju krivonogu djevojku za koju ne bih imao ništa protiv da mi ga čuva u ruci i da se ljubimo.
„Vidi joj krivih nogu, Isuse!“, prokomentarisa sisata.
„Drolja!“, reče droljin tretman.
„Ona je Marku pušila kurac na školskom!“, žacnu i moj slatkiš.
„Kurva!“, prilijepih i ja, da budem u fazonu.
Novonastala situacija je u dobroj mjeri oštetila interesovanje za mene, i ja se moradoh dovijati kako da ponovo natjeram vodu na svoj mlin. Valjalo je igrati mudro, ali hrabrila me činjenica da kod kuće ipak ima rezerva u vidu guzate vampirice. To je presudilo da kažem, gotovo sasvim ravnodušno:
„Ljepotice moje, anđeli s neba, zlato sunca, jel idemo u neku zajebanciju, ili da se opraštamo i rastajemo se?“
Pogled sam zakovao za slatku malu curu, trudeći se da joj stavim do znanja da je volim.
„Isuse, idem kući, preumorna sam!“, objavi Babilonka prva. Nisam imao ništa protiv, samo nek’ izvoli, eto joj i sisata, da joj ne bude dosadno samoj. Izrazio sam to tao što sam pogledom tražio zvijezde na nebu.
„Daj, nemoj me jebat, idemo dalje!“, živo će moja simpatija.
Oh, kako sam samo bio sretan, sunce me okupalo usred crne noći! Cvjetić moj, hoće da ostane sa mnom napolju! Ljubav moja, sve na svijetu moje, mačić moj! Uputio sam joj pogled psa, pun nježne ljubavi, a u meni se javi želja da padnem na koljena i izljubim joj slatke male ručice sa vještačkim kurvanjskim noktima.
Sporječkale su se kezeći zube kao dvije gladne vučice. Molio sam boga da se kurvino lice naljuti i da protestno odmaršira kući. Sisata je stajala sa strane i šutila, a kada je pogledah ulovih je kako gleda u mene. U njenim krupnim očima nađoh misli slične svojim, samo što, bojim se, u njenoj kombinaciji ostajemo ona i ja.
Molio sa se iz sve snage, još brže nego pop na sahrani, ali džaba trud. Moj anđelak popusti i reče da odlazi kući skupa sa kurvanjskom ophodnjom.
Pružila mi je svoju malu ručicu. Ja je stegoh i brže-bolje joj se primakoh, te joj spustih na oba obraza po jedan poljubac od crvenih oblačića i šećerne vune. I ona je mene poljubila isto tako, od čega mi se srce uvećalo sedam puta, a plećke mi stadoše rasti i perjati zlatnim perima.
„Jel imaš facebook?“, upitala me tiho, samo da ja čujem, šćućurivši se kao vrapčić u dječijim rukama.
Imadoh dovoljno dostojanstva da slažem da nemam, i bijah dovoljan kloc da dodam: „Ja sam staromodan tip… Još uvijek poštom šaljem djevojkama ljubavna pisma…“
Primijetio sam joj zvjezdice u očima.
Onda je kurvin tretman sjebao čaroliju počeši da histeriše kao da će propasti svijet ako ljubav mog života ne krene iste sekunde. Stvar je bila upropaštena. Smogao sam snage u svom probodenom srcu da odigram igru do kraja:
„Ne govori mi svoje ime…“, počeh teatralno, „Hoću da te pamtim upravo ovakvu kakva si sad…“
Zvjezdice u njenim blistavim očima se umnožiše i obrazovaše sazviježđa.
Bio je pravi trenutak da se izgovori ovakva stvar:
„Pamtiću te kao naljupkijeg crnog đavolka ikada…“
Ostavio sam je bez teksta. Samo je ispustila jedan maleni krilati uzdah ljubavi, okrenula se i potrčala za kurvanjskim tretmanom koji je već dobrano odlupao niz ulicu.
Iako pustinjak, vuk samotnjak, jeleni umiru sami, stepski vuk, ipak sam se osjećao ponosno zbog svega što sam napravio za to stvorenje, slađe nego leglo psećih beba, malih da svi stanu u jednu korpu.
Na bijelome svijetu ostadosmo lijepa i sisata, oboje sa minusima, i ja. Osjetio sam kako mi se srce skuplja i vraća u normalu, kako mi se krila preobražuju u plećke.
„Ti? Kuda?“, upitah je odvartno.
„Paa… Idemo još malo van?“, nije se dala omesti.
Naumpadoše mi svakojake stvari na pamet.
„Eh, konačno neko normalan!“, odgovorih joj pohvalom i mi krenusmo.
Dadoh joj lakat da se čuva, a sam se upustih u dugačku govoranciju koja je isticala sva čuda i ljepote njezina grada, kao i njegovih građanki i građana. Naravno, sve to slobodnim stilom, bez ikakvih poveznica sa stvarnošću. Tako sam osebujno i gusto govorio da joj nisam ostavljao prostora nizašta, sve dok mi nije nestalo daha. Tada sam prestao i unio joj se u lice. Očekivala je poljubac, i ja sam zaista krenuo ka njenim usnama, ali u zadnji tren sam se izmakao i ustima joj sklonio šišku što joj je pala preko čela. Bila je zapanjena.
„Hajde da šetamo dalje. Volim puste ulice.“, rekoh i krenuh ne čekajući je. Sustigla me i uhvatila mi se za ruku. Na redu je bila druga runda: tirada slobodnim stilom sa svemirskim digresijama na ovo i ono, a tema je bila životi poznatih književnika. Nije mi dugo trebalo da razvijem toliki freestyle da bi se i bog uhvatio za glavu, a ne moja sisata prijateljica. Bacajući letimične poglede, na njenom licu zapazih očaj proizveden od totalnog nerazumijevanja moje silovite vasionske, međuplanetarne govorancije.
„Gogolj, evo recimo Gogolj… On je bio fasciniran lotosovim cvijetom! Zamisli samo, lotosov cvijet, usred snježne Rusije! A Gogolj nikada nije putovao u Indiju ili prostranstva republike Kine, ili u bilo koju zemlju u kojoj uspijeva lotos… I šta se zapravo desilo? Pa desilo se to, istraživači vele, da je Gogolj imao toliku vizionarsku moć da je maštao zemaljske stvari koje su postojale, ao kojima on nije znao ama baš ništa! Možeš li to da zamisliš? A tek Bokačo! Hej! Pa taj čovjek je u strukturi svojih novela sadržao čitavu malu povijest naše galaksije, sa tačnim odnosom planeta i zvijezda, pa čak i sa izvjesnim naznakama o putanjama mateora veličine kukuruznog klipa! Pa to je čudo, naprosto čudo! A da ne govorimo o Fanteu, tom suludom Amerikancu talijanskog porijekla! On i njegove matemaitčke strukture…“
Eto tako vam je to otprilike izgledalo, još i gore, deset puta gore.
„Hajmo ovamo u park!“, viknula je u pola moje rečenice, očigledno na izmaku snaga.
„Da, priroda mi je uvijek bila privlačnija od urbanih gradskih sredina, pa čak i ta parkovska, taj tašti čovječiji postupak da ukroti pramajku svega na svijetu… Znaš, meni je strašno zanimljivo to što u nekim dijelovima svijeta i dan danas…“
Skrenuli smo između dva grma, i onda me je poljubila, sijekući svojim dugiim šiljatim jezikom divlju bujicu riječi koje su mi navirale iz grla kao Amazon. Odmah mi je bio jasan njen talenat, informacija je iz usta sišla u gaće i ušla mi u kurac, od čega se ovaj stvrdnuo i rastegao kao kulen. Uzeo sam je za ruke, odmakao se malo i zagledao joj se u oči. Krasne oči, kao dva zelena sunca, sa dugim vještačkim trepavicama koje su se izvile u vis kao trska.
„Lijepa si…“, rekoh joj i poljubih je nježno u obraz. Kao da sam poljubio kamen.
„Hvala…“, rekla je zaneseno.
Uhvatio sam je za bradu i podigao joj lice da ga istaknem svjetlosti ulične svjetiljke. Imala je izbačenu gornju usnu, što ja držim naročito lijepim i pohotljivim. Polizao sam je po usnama da joj to i pokažem.
Nastavili smo se ljubiti. Iz nje je izbijao zadah neke industrijske hrane, neka salama, možda čak i sa bijelim lukom. Ubrzo sam morao uzeti predah od ljubljenja zbog toga. Opet sam se izmakao i zagledao joj se u lice. Na lijevoj sljepočnici je imala mjesečev krater, a na čelu rupu od metka. Pomislio sam s tugom kako sirotica mora trošiti svu silu para na puder da bi navukla koliko-toliko ravnu fasadu. Pomislih i na jutro pored nje od čega mi se digla dlaka uz kičmu. Tačno sam mogao da zamislim propali krevet iz čijeg madraca bodu federi kao čavli, u maloj sobici ispunjenoj otrovnim plinom njenog mrtvačkog zadaha, i mene pored nje kako sa stravom buljim u hercegovački krš njezina lica.
Morao sam brzo naći neki izlaz iz te situacije.
Stao sam da joj raskopčavam dugmad na kaputu. Željela je nešto da kaže, ali ugrizao sam je za usnu, dovoljno jako da se smiri.
Kad raskopčah dovoljno, pružih ruke unutra i osjetih dvije mekane tople lopte ispod tankog džempera. Napipao sam granicu grudnjaka i sa ushićenjem otkrio da nosi kurvanjski grudnjak, onaj što drži sise kao u naćve nadošlo tijesto.
Spustio sam ruke na njene bokove s namjerom da ih podvučem pod majicu, ne popuštajući sa ugrizom. Dobro sam načinio što joj nisam skroz raskopčao kaput, jer me nikako nije mogla uhvatiti za ruke.
Nije imala ništa ispod tog tankog džempera. Klizio sam uz njen jezivo mekani debeli stomak, ali kada moje zmijolike ruke pređoše na izvezenu površinu grudnjaka, jeza se zamijeni vatrom pohote koja me je ohrabrila da je ponovo počnem ljubiti.
Stiskati velike sise je doživljaja ravan drogiranju. Što sam više mijesio, sve sam manje bivao čovjek, sve više životinja kojom upravljaju nagoni. Između sisa joj je bilo toplo i vlažno kao u tropskoj močari, a njene krute bradavice su isijavale energiju koja mi je strujala tijelom od glave do pete.
Zavrnuo sam joj džemper pod bradu i izvadio sise da ih obasja mjesečina ulične svjetiljke. Odmakao sam se da je pogledam. Stajala je tu ispred mene, u parku njenog rodnog grada, kaputa raskopčanog od pičke do grla, golih sisa i sa majicom pod bradom, kao zadnja kamenjarka koja se podaje svakom ološu u gradu koji ima dvije bijedne novčanice da je plati. Navalio sma na nju kao opsjednut, uvlačeći joj sise koliko sam god mogao u usta, tako jako daje sve pucalo. Ni sama nije znala šta je snašlo, a ja sam znao – crni Đavo koji je u ovakvim trenucima ulazio u moje tijelo i upravljao njime po svojoj volji.
Stiskao sam je jako uživajući u bolnim grimasam isprekidanim uzdasima na njenom licu. Polizao sam mjesečev krater na njenoj sljepočnici, jezikom iščačkah puder iz rupe od metka na njenom čelu; lizao sam je po jeziku kao zmija, povlačeći joj sise prema sebi da je zadržim u delirijumu.
Otvorio sam šlic u sekundi, a kroz njega munjevito izleti moje strašno koplje u kom je rikao bijesni Levijatan. Uzeo sam je za ruku i stavio je na kurac. „Oh, bože…“, izustila je zakovrnutih očiju, dok joj je dlan pržio moj pakleno vrući ‘rac.
Povukoh je za kosu, povih joj glavu ka leđima. Bila je sasvim opijena, nemoćna da osjeti stid, obzir, ili bilo šta što bi je podsjetilo na ovozemaljasku stvarnost sa svim svojim pravilima. Pljesnuo sam je po sisi, preko bradavice. Skvrčila se i zacvilila kao psić. Podigao sam njenu lijevu sisu i zagrizao joj bradavicu kao gladan u pečenje. Kliznuo sam joj rukom niz stomak. Debljine više nije bilo, samo vrela materija prožeta Đavolom. Raskopčao sam joj dugme na pantalonama i uvukao ruku preko donjeg stomaka do njene mokre izbrijane pičke. Poplava prava, kao da joj je neko istresao kantu ljepila za tapete među noge. Prsti su kliznuli u nju precizno i tačno kao kakva mehanička mašina. Dva, pa tri. Na dlanu mi se stvorila barica od njenog soka. Počela je dahtati i stenjati kao da umire.
Bio je pravi trenutak da se igra prekine.
Pustio sam je, i rukama i ustima, odmakao par koraka i vratio kurac u šlic. Stajala je izenađena, gole pičke i golih sisa, usred svog rodnog grada, u parku u kom se igrala još kao djevojčica.
„Izvini, meni ovo nije uredu…“, rekoh i okrenuh joj leđa. Čuo sam je kako se sprema. Licem mi preleti jedva primjetan smiješak, jedan od onih koji znače sto hiljada puta više od najšireg keza najvećih usta svijeta.
Stala je ispred mene, još uvijek zadihana i ne sasvim prisebna, a ja se lijepo zagledao u nebo kao da ga prvi put vidim.
„Ti si lud…“, rekla je.
„Lud, budala, kreten, nazovi me kako hoćeš… Ali ovo što radimo nije u redu. Zar se svaka zajebancija mora svoditi na ovo, na mehaničku radnju zvanu sex?“
Sirota pička. Stajala je tu ispred mene sa tim licem preko kog su konji pretrčali i pokušavala da pronikne u moj um, ali tu je bila takva zbrka da sam se i sam jedva snalazio, a ne ona. Ništa njoj nije bilo jasno, ništa pod kapom nebeskom.
„Nisam tako mislila…“, probala je da se vadi, nedužna, sirota pička.
„Znam, i ne krivim te. Krivi smo oboje. Dopustili smo Erosu da nas omađija. Naše dionizijske prirode su nadjačale naša intelektualna bića. Uostalom, to je jedna bolna istina o svoj omladini zapadne civilizacije danas. I meni i tebi sex ne izlazi iz glave. Eto, kaži mi, ima li dana da se ne bi jebala?“
Curama je nezgodno da priznavaju ovakve istine pred muškarcima. To je sasvim normalno, jer kod nas svak takva izjava iz ženskih usta stvara kurvu u predstavi muškog slušaoca. Međutim, ja sam situaciju pripremio i imam tu prednost što sam stranac. Neko vrijeme je postiđeno gledala u zemlju, aonda je tiho rekla:
„Nema…“
„Šta nema?“
„Nema dana…“
„Nema dana da se ne bi jebala, jel to?“
„Aha.“
„Pa znam. To je svačija boljka, i muškaraca i žena. Popovi iz sjemeništa odraše koljena moleći se zbog grešnih misli. Svi su isti, naša mladost je bespovratno zatrovana.“
Ponovo nije imala šta da kaže. Imam zato ja:
„Eto, kaži ti meni, ako možemo otvoreno pričati, kad pogledaš svoje seksualne fantazije, da li je to normalno? Da li je moguće da djevojke prirodno maštaju o najopskurnijim jebačinama sa čitavom vojskom? Mislim, dao sam banalan primjer…“
Želio sam da slušam o tome, želio sam da čujem iz njenih usta pune rečenice o razvratu, želio sam da mi opiše svoje prljave fantazije o prosjaku koji je jebe u hajfišu iza ribljeg restorana, o četrdeset hajduka koji izvrše blud nad njom kao nad zadnjom kurvetinom, o ospkurnim scenama seksa sa njemačkom dogom.
„A zašto moramo o tome pričati?“, pitala je.
„Zato. Zato što je to gorući problem, zato što je to istina o nama. Zar da pričamo o lijepom vremenu, o bendovima koje voilmo, o tome ko je koliko popio? Zar da trošimo svoj život na vječito sakrivanje?“
Šutila je. Otišao sam do klupe i sjeo. Pozvao sam i nju. Nigdje nikoga oko nas. Pitam se, da li sam još uvijek izgledao isto u tim trenucima? Mjesec je bio pun, vjerovatno nisam.
Sjela je i uzdahnula duboko. Opet je bila čovjek, čisti um i razum, u svim svojim okvirima.
„Šta ti zapravo hoćeš?“, pitala je, oklijevajući da mi priča ono što ja želim.
„Želim da porazgoavaramo otvoreno kao ljudi. To želim prije svega.“
Nastala je mučna pauza koju sam prekinuo:
„Ti si lijepa i zgodna djevojka, ne pamtim odavno da sam se više napalio, ti si Vilendrofska Venera, otjelovljenje starih kultova plodnosti. Osim toga, vidim da nisi glupa ni luda. ti zaista vrijediš, kao čovjek zaista vrijediš. Možemo mi i da se jebemo, kao da je to neki problem, ali to nije ono što ti trebaš da dadneš ovome svijetu. Ja u tebi ne vdim samo lijepo, zgodn, požudno tijelo. Ti si mnogo više od toga. Zato bih volio da razgovaramo prije svega. Nikako ne bih da te izjebem kao zadnju kurvu, da ti svršim na te božanske sise i da to bude to. Oprosti, ali ja nisam takav.“
Gledala me zamišljeno. Vjerovatno je tražila znakove ludila na mom licu, ali uzalud, sasvim uzalud. Jer ja nisam lud, ne buncam, ne govorim čistom inspiracijom svoga božanstvenog genija, i prezirem sve koji misle da čine upravo to kad drže svoje ljigave jadne govore čiji je jedini zadatak da u očima drugih stvore veličanstvenu sliku o sebi, a tek prezirem one koji nasjedaju na takve stvari i žive u uvjerenju da imaju posla sa genijem kada slušaju nekog takvog jadnika ili jadnicu. Sve što sam učinio, sve je bilo savjesno i promišljeno. Mogla me gledati i deset dana, ali ništa ne bi vidjela, ništa što je tražila.
Krajičkom oka primijetih da se u njoj rađa sloboda. Govoriće, znao sam da hoće.
„Pa dobro, koja to cura nema fantazije?“
„Znam, zato i kažem. Ne samo cure, i momci podjednako! Ali jel to tebi normalno?“
„Što nije normalno?“
Njene riječi su dolazile poslije pauza. Ja sam svoje ispucavao u skeundi.
„Daj, molim te, nije valjda da ti je normalno to što fantaziraš da te jebe deset frajera, da te tretiraju kao zadnju kurvu?“
„Ja to ne zamišljam…“
„Ja sam dao samo banalan primjer… A šta ti zamišljaš?“
„Ah, čuj šta… A šta ću zamišljat?“
„Šta, nekog lika sa prosječnim kurčićem kako te jebe sporo kao kornjača u kršćanskoj misionarskoj pozi?“
„Ne zamišljam ni to, joj…“
„Nego šta onda? Princa na bijelom konju koji ti svaki dan poklanja buket bijelih ruža?“
„Nije…“
„Nego?“
„A tako… Neke mačo frajere i to…“
„Samo to? Onako stoje, jel?“
„Hah, ne stoje, nego znaš šta već rade…“
„Jebu te?“
„A šta drugo boga ti?“
„Pa znam i ja da te jebu! Nisam lud! Kako te jebu, eto to je pitanje, kako?“
„Kako… Šta ja znam… Lijepo.“
Uzdahnuo sam duboko da naglasim nervozu.
„Lijepo… Šta ti znači to lijepo!? Jel zamišljaš da ležite i guzite se kao mrtve ribe?“
„Nije! A što si ti toliko zapeo za to?“
„Hoću da ti ukažem na ono što nije normalno, ali vidim da ti uporno odbijaš da pričaš otvoreno…“
To je bilo to.
„Hoćeš da ti kažem kako zamišljam frajera koji me baci na krevet, strgne mi gaćice i jebe me ko kurvu, to hoćeš!?“
„Eto vidiš! Hoćeš da te jebu ko kurvu! To znači, bez uvrede, da u tebi čući i nešto od kurvine prirode!“
„Pa eto, čući ako baš hoćeš…“
„Vidiš, o tome ti govorim. Ja kad zamišljam, to su obavezno neke djevojke tvoje građe koje obožavaju da im nabijam kurac u grlo, da ih šamaram i pljujem, da ih stišćem za vrat dok im ga zavlačim duboko u pičku, i koje se bacaju na koljena da im svršim u usta… To nije i ne može biti normalno! To je bolest novih naraštaja!“
Nastala je duža pauza. Zapalio sam dvije cigare i pružio joj jednu.
„Ja ne pušim rekla je.“
„Popuši sad.“, rekao sam i zabio joj cigaru u usta. Visila joj je iz usta kao slama, ali na krjau je prihvatila.
„Kako to da ne pušiš, zar nisi nikad?“
„Nisam.“
„Dobro ti stoji. Ozbiljno. Djevojkama inače dobro stoji pušenje.“
„Ja ne volim pušače.“
„To je ružna navika, ali meni pušačice imaju ono nešto. Nekako je cura drugačija kad puši, pogotovo kad zna i radi to sa stilom.“
„Ne znam zašto sad uopće pušim.“
„Puši, neće ti ništa bit. Lijepo mi je da te gledam kako pušiš.“
„Šta hoćeš da kažeš s tim?“
„Da mi pušiš kurac! Čuj šta hoću da kažem! Pa valjda pušiš to što pušiš! Eto vidiš, sve te asocira na one stvari! Proganja te kurac, igra ti pred očima, robinja si sexualnog demona…“
„Ti si baš neki čudan tip…“
„A što boga ti? Zato što ne pretresam teme koje ne zanimaju nikoga živog i što ne gledam samo kako da ti munem kurčinu i izjebem te ovdje usred parka, kao ker?“
Šutila je. Vjerovatno se premišljala kako to da se ne vrijeđa na ovo što joj govorim. Bojao sam se da nikada neće shvatiti.
„Svejedno držim da si neobičan. Šta studiraš?“
„Ginekologiju.“
„Ma daj, stvarno? Zezaš me?“
„Koji dio pičke hoćeš da ti zborim na tečnom latinskom jeziku?“
Nasmijala se. Imala je lijepe blistave zube. Dobio sam želju da je pljunem u usta. Iz erotike, naravno.
„To kod nas nema da se studira…“
„Kod nas primaju samo jedno. Mali odsjek.“
„Ma daj? I tebe su primili?“
„A jesu… Mada ne znam koliko mi je to bilo pametno što sam prihvatio. Bio sam učenik generacije u gimnaziji, mogao sam da biram fakultet, a eto, ja se ko seljak zaletio, kontam, nije mala stvar biti jedini primljen…“
„Trebaš biti ponosan na to…“
„Ponos je za budale. Tišti me smrtnost čovjeka. Pregledaću nečiju pičku i moraću da kažem: gospođo, pozdravljajte se polako sa bližnjima, vrijeme je da vratite zemlji zemljino… Ne znam kako ću to da podnesem.“
„To je užasna stvar…. Koja si godina?“
„Sedma. Ili ti ga, prva specijalizacije.“
„Sedma!? Pa koliko ti imaš godina?“
„Šta misliš?“
„Ja bih rekla dvadeset i tri, maksimalno…“
„Hvala… Dvadeset i pet.“
„Ne izgledaš tako…“
„da pogodim koliko ti imaš?“
„Hajde…“
„Dvadeset i tri?“
„Ja!? Hahaha! zar izgledam tako stara?“
„Šta, nije valjda da imaš manje? Ti si alfa ženka. Moći ćeš da rodiš desetero malih vragolančića i vragolanki, i uopšte se neće primijetiti na tebi; to ti je odlika ženstvenih figura, skoro pa da se i ne mijenjaju. Žene će ti u pedesetoj zaviditi na grudima koje će ti stajati kao i sada.“
Pun pogodak, u zjenicu oka! Sramežljivo je spsutila glavu i osmjehivala se sa budalastom srećom.
Bio je pravi trenutak za akciju. Ali ne ovdje, park je bio osvešten. Iako bih dobio šta želim, moja brižno građena kula bi se stropoštala i otišla u paramparčad, a ja sam želio i jare i pare.
„Idemo da šetamo!“, poskočih i potrčah. Trčala je za mnom, tutnjeći kao krdo bizona što je protutnjalo njezinim licem nekada u prošlosti. Nagradio sam je lijepim poljupcem kad je dotrčala do mene. Ona je mene počastila, jer se zadihala, sa dva-tri otrovna isparneja ravno u gubicu. Nekako mi nije smetalo. Poljubio sam je u oko.
Hodali smo ulicom. Pričao sam joj smiješne priče o ljudima koje sam tobože poznavao: momak od trideset godina koji šiba loš break-dance u Titovoj, o dječaku koji je varao na kartama, o ženi koju su uhvatili kako opći sa dobermanom, o grobaru koji laže da je ubio austrijskog vampira koji je htio da se osveti pokojnom Gavrilu Principu na groblju Sv. Mihajlo, i tako dalje. Smijala se iskreno i razdragano, a ja sam je svaki čas čašćavao toplim poljupcima i iznenadnim snažnim zagrljajima.
Uveo sam je u jedan pasaž i počeo da je ljubim, najprije polako, a onda sve brže i strastvenije. Ponovo sam joj raskopčao kaput, uvukao ruke ispod džempera i zgrabio za njene masivne sisetine.
„Vidjeće nas neko…“, kazala je bez fizičkog opiranja.
Gurnuo sam vrata haustora. Bila su otključana.
„Nećemo valjda…“, izgovarala je dok je ulazila za mnom u haustor.
Stavio sam joj prst na usta da šuti. Zavrnuo sam joj džemper, podigao glavu, i spustio je da ga drži. Zavukao sam joj ruke iza leđa i raskopčao grudnjak. Oslobodio sam ih, ponosan i sretan kao narodni heroj koji oslobađa grad prepun napaćenih sunarodnjaka. To su bile sise dostojne plejbojeve duplerice iz pedesetih, kad su žene bile žene.
Počeo sam da ih ližem, grizem i žvaćem, crpeći slast poput božanskog nektara. Bradavice su joj se ukrutile i postale kao gumene bombone. Gurnuo sam joj dva prsta u usta. Spremno ih je prihvatila.
Drugom rukom sam joj mazio između nogu, proturajući ih i grabeći je za ogromno dupe. Digao sam se i polizao joj uho, vadeći za to vrijeme kurac u kom je sada divljao ludi i strašni Kerber. Protrljao sam joj ga od pantalone, kao od Aladinovu čarobnu lampu, uzbuđujući plavog duha zatvorenoj u njenoj ljubavnoj spilji. Dao sam joj ga u ruku dok sam je raskopčavao. Sreća pa je imala dubok šlic, inače je bila tako utegnuta da joj pantalone nikada ne bi same spale. Naslonio sam joj ga na gaće i stao daklizim duž njenih usmina. Gaće su bile sasvim mokre od ljubavnog soka. Morao sam se odmaći da ne svršim.
Stao sam da se uspinjem na stepenice držeći je zubima za bradavicu. Na tri stepenice više se uspravih. Kurac mi dođe pred njena usta.
Uzela ga je bez ruku. Stavila ga je na svoje mokre usne i spustila se do polovine, lagano i lijepo. U ustima joj je bilo kao pećini s blagom. Pomjerala je jezikom i stenjala, lagano ga izvlačeći i uvlačeći. Ubacio sam malo ritma da pojačam užitak. Uzeo sam je za ruku i stavio je sebi na jaja, da ih čuva kao gnijezdo. Pušila ga je srcem, vođena atmosferom i magijom koju smo stvorili. Dograbio sam je za sise i stao da ih stišćem kao da nisu prave. Od bola je ubrzala, od čega sam se gotovo izbezumio.
Uhvatio sam je za potiljak i dodao još energičnosti. Osjećao sam na milione zmija kako mi jurcaju tijelom. Na čelu počeše da mi izbijaju rogovi, iz guzice rep.
Želio sam da zaustavim stvar, da stanem na loptu i uzmem je kako je predviđeno prirodnim planom i programom, ali nisam mogao stati; rogovoi na glavi počeše da se izvijaju, rep se rastezao u metrima, a ispod plećki stadoše da mi izbijaju kožna demonska krila.
Stegoh zube i stadoh da je jebem u usta tako snažno da je grcala širom otvorenih očiju iz kojih su curile suze. Jednom rukom se odupirala od moju butinu, a drugom mi je tako jako stegla jaja da su mi oči zamalo ispale.
Još malo, još samo malo!
Ogromna krila kožna krila se raširiše i stadoše da mašu; na nozdrve mi poče izbijati vatra, a u očima sijevati pakleni žar. Onda sam se uz stravičan urlik vinuo kroz strop, spratove i krov u samo nebo, leteći na svojim demonskim krilima i bljujući potoke lave u njeno rajsko grlo.
Došao sam među anđele, osjetio njihovu čaroliju. Ali ipak sam bio demon, i morao sam natrag.
Kad mi se duša vratila u tijelo, ležao sam gologuz na hladnom mramornom stepeništu nepoznate zgrade. Jedva otvorih oči i vidjeh je kako se sprema. Govorila mi je nešto, valjda da sam manijak i da sam svojim urlikom probudio sve žive u zgradi, da moramo bježati.
Ali ja se nisam mislio pomijerati.
Ne dok i posljendji tračak blaženstva ne napusti moje ljudsko tijelo.
