„Hvala ti..“ promrmljala sam i krenula prema njemu kako bih uhvatila stolčić rukama. Naravno, Zlatan se ni sekunde nije pomjerio pa sam se morala očešati o njega. Dohvatila sam dršku stolčića, a Zlatan mi se nalazio iza leđa. „Divno mirišeš…tako svježe… Hoćeš da ti ja unesem doručak unutra?“ Izmamio mi je osmijeh. Nije baš da mi se ovo svaki dan dešava. „I opet, hvala ti na usluzi koja ustvari nije tvoja dužnost, ali znaš…ja nisam sama ovdje…“ Ljubazno sam odgovorila. Zlatan je i dalje stajao nepomično, i nije puštao dršku stolčića. A njegova drška je već bila podignuta u vis, naslonjena na moju guzu i spremna za otvaranja. Glavom mi je proletila zamisao o trojci koja možda i nije dio maštarija svih muškaraca. Milan i Zlatan u meni…Okrenula sam se prema njemu, i bili smo licem u lice, udaljeni samo nekoliko uzdaha jedno od drugoga. Rukama sam iza leđa držala i dalje dršku stolčića, u nadi da će njegova ruka istu popustiti, kako bih se mogla vratiti u prostoriju. Eh sad, nada je najveća laž u koju čovjek vjeruje. Zlatan je iskoristio svoje držanje i sam položaj, primaknuo se još bliže mom uhu, ukoliko je to uopšte bilo moguće, jer sam imala osjećaj da je u meni, i šapnuo mi:
„Ne zanima me s kim si, ja jednostavno želim da budem u tebi…“ On je vidovit…čita misli moje pičke…Rekao je to sasvim izravno i opušteno, a do mene je to doprlo kao erupcija vulkana. Pobogu šta se dešava… Na momenat su mi kroz glavu prozujale misli o Milanu, šta ako se probudio i čuo naš razgovor??? Pošto sam bila sigurna, da Zlatan neće popustiti u svojoj nakani, ukoliko ne pristanem, odlučila sam da mu kažem: „Imam tvoj broj…sjećaš se da si mi ga dao…prije nego što napustim hotel…javiću ti se…važi?“ Pogledala sam ga zavodnički, ispod obrve, gricnula usnu, na šta je Zlatan uzdahnuo i samo klimnuo glavom uz rečenicu: „Nadam se da neću izvisiti. Bilo bi šteta da mene kao šansu propustiš, ja tebe sigurno ne bih…“ Opet sam se nasmijala i na brzinu ga poljubila u obraz. Zlatan je brzo odreagovao, popustio dršku stolčića, obuhvatio me dlanovima oko lica i strasno poljubio. Poljubac je trajao samo par sekundi, ali je bio jako intenzivan. „Mmmmm…Ne grizi tu usnu…Nisi ni svjesna kako to utiče…“okrenula sam se brzom brzinom, i iskoristila priliku da šmugnem u hodnik. Pri zatvaranju vrata sam mu kratko namignula i Zlatan je nadam se otišao.
Vraćajući se u prostoriju, shvatila sam da se Milan u međuvremenu probudio. Sjedio je na rubu kreveta, lica naslonjenog na dlanove i tmurnog pogleda. Njegove inače tako plave oči poprimile su boju pećine. Sastavio je dlanove ruku, podbočio bradu palčevima „Kučko…kako si mogla? Mogu te deliti sa tvojim mužem, to mi je nametnuto i moram…ali sa potpunim strancem??? Pa na šta ti ja ličim??? Flertuješ sa njim na moje oči???“
Iščezla je sva moja usplahirenost i uvidjela sam da Milan ima i drugo lice. Pokušavala sam da mu objasnim da to nije bilo ništa, sem ljubaznosti, ali činilo mi se da do njega ne dopire ni jedna moja riječ. Samo je tupo gledao u mene, više kroz mene, i plamtio. Naglo je ustao sa kreveta i odgurnuo stolčić u stranu. Gledala sam kako se sva ta hrana prosipa po podu. Šutao je nogama sve što mu se našlo pod njima i bijesno urlao. Odjednom mi se približio i ošamario me da mi se vilica zatresla. Vikao je neprestano kako sam mu to mogla uraditi. „Zašto Selma, zar ti ja nisam dovoljan???“ Zbog prevelike knedle u grlu nisam smogla snage da mu odgovorim. Uhvatio me je za članke ruku i bacio na krevet. Kosa mi se raštrkala po krevetu, peškir se odmotao sa mene, a Milan je skočio preko mene na krevet i počeo da me ljubi po tijelu, proždirući me. „Kurvo!!! Ako varaš muža ne možeš i mene!!! Lepo sam ti rekao da te mogu deliti samo sa njim…zašto ti je to trebalo???“ Imala sam osjećaj da će početi da plače. Ovo je bilo drugo lice Milana, meni nepoznato…Odjednom, djelovao je kao da se smirio. Kada sam krenula da ustanem, ponovo je poludio. Pitao me gdje ću, s kime se to sad nalazim. Dlanovima me je grubo uhvatio za ramena i gurnuo uza zid. Bila sam nemoćna. Oči su mu poprimale boju krvi. Činilo mi se kao nerealno. Šutila sam svo vrijeme, što ga je još više nerviralo. Okrenuo se od mene i rekao samo: „Ma ne želim da te vidim“ i nestao u kupatilu. Ščepala sam samo svoj peškir, ogrnula ga oko sebe, i izletila vani bosa. Ni sama nisam znala gdje da idem. Trčala sam niz hodnike i gubila se u njima. Nadala sam se da ću naletjeti na nekoga, ali od koga da zatražim pomoć, kada sam ja nevjerna žena koju je pretukao ljubavnik??? Hiljadu misli mi se vrzmalo glavom. Uletjela sam u neku malu prostoriju na dnu hodnika. Vrata su bila na pola otvorena, ali nažalost nikoga nije bilo unutra. Samo neka stolica, stol, krevet i vješalica za garderobu. Razočarano sam piljila u sve te stvari i tek po treći put primjetila da se na vješalici nalazi okačena oprema zaštitara na ofingeru, a na stolici opasač sa pištoljem. Gubim razum i uzimam opasač. U njemu se nalazi crni pištolj HS2000. Uzimam ga. Ne, to više nisam ja. Izlijećem iz prostorije što brže mogu, i vraćam se prema „našem“ apartmanu. Idem naprijed a kao da idem unazad. Teški koraci me jedva nose, i noge su mi kao beton. Čini mi se da se hodnik izdužio i da mu nema kraja. Konačno dolazim do sobe i ulazim u nju. Opet još jedan hodnik. Milan ponovo sjedi na krevetu, sav mokar od tuširanja, i drži čašu pića u rukama. Pištolj nosim iza leđa i prilazim mu oprezno. On uopšte ne gleda u mene, pogled mu je usmjeren na pod. Polako klečim na koljena ispred njega, a pištolj ostavljam na podu iza sebe.
„Milane, molim te oprosti mi…ne znam šta mi se desilo…svu tu čežnju za tobom i strast između nas, nisam mogla da prekrijem pred Zlatanom…nije to bilo njemu upućeno…ti znaš da sam ja tvoja robinja…ti si mi jedini gospodar…znaš da tako nešto ne bih svjesno uradila?…“ Klečim i dalje i plačem. Maskara ostvalja crni trag na mojim obrazima, ne koristim vodootporne maskare. Podiže pogled prema meni. Njegov pogled je ublažen i govori da je pogriješio. Nježno me uzima za obraze i palčevima briše crne tragove suza bez ijedne riječi. „Rekao sam ti…ne mogu da te delim.“ Ustali smo i snažno me je zagrlio. Djelovalo je kao da je sve u redu. „Milane, samo da pokupim ovaj nered sa poda, i sve će biti u redu“ prozborila sam u nadi da me nije pročitao. „Ne želim da traćimo vrijeme na gluposti. Imamo još malo zajedničkog vremena, i želim da ga iskoristimo na najbolji mogući način.“ Skinula sam sa sebe peškir i obukla crnu čipkastu kratku haljinu i gaćice. Sagnula sam se i kupila razbacane tragove doručka po sobi, a usput sam pokupila i pištolj, i dok se Milan ispružio na krevetu pištolj sam zadjenula na leđa za gaćice. Milan je ležao na leđima i gledao gore. Rasklonila sam podni doručak i zaputila se prema laptopu da malo ublažim napetu atmosferu sa jako glasnom muzikom. Vratila sam se prema krevetu i sjela na Milana. Ljubila sam mu gola prsa držeći njegove ruke čvrsto naslonjene na krevet. Oči je držao zatvorene a bore oko njih su i dalje bile smrknute i mračne.
Pridgla sam se i desnom rukom dohvatila pištolj. Tupo sam zurila u Milana i čekala da otvori oči. Pogledao je prema meni i istovremeno se našao licem u lice sa pištoljem. Pridigao se na laktove i nasmijao „O ovom detalju nismo pisali…baš si mračna…ali sviđa mi se“ „ I želim da ti se svidi“ rekla sam i naslonila hladni pištolj na Milanova prsa i pritisnula obarač. Pucala sam još dva puta u srce koje nema. Čahure su se otkotrljale na pod i sobu je ispunio divan miris baruta. Čula sam samo njegovo grkljanje i gledala ga hladno kako me napušta. Kada je ispustio i zadnji predah iz svog beživotnog tijela, sjela sam pored njega i prstom pokupila njegovu krv. Mislila sam da je ukusnija…
Šta sam uradila???? Idem unatrag do zida i spuštam se leđima klizeći na pod. Pištolj i dalje držim u prekrštenim rukama koje su prebačene preko mojih savijenih koljena. Ne plačem…Ja nemam nikakvih osjećaja u sebi. Potpuna praznina… Kao što Dostojevski reče „Kad nastupi ravnodušnost, nema nazad, nema pokajanja.“
Neko stoji pored mene…Zlatan…prepoznala sam njegove cipele. Spušta se u čučanj i samo kaže: „Morala si…Ne brini, ja ću se za sve pobrinuti“ reče i blago me poljubi u čelo.
Gledala sam ga kako uzima Milanovo mrtvo tijelo i mota ga u krvave čaršafe, a zatim u posteljinu naših mirisa. Nestaje na trenutak i donosi veliki crni najlon u koji ga naposljetku zamotava. Uzeo je i pištolj iz mojih ruku, pokupio čahure sa poda i nestao sa svim mojim tragovima.
Da…prohujalo je sve. Otišla sam u kupatilo i istuširala se vrelom vodom. Po povratku sam razmaknula sve zastore i sunce je granulo u prostoriju. Uveliko je dan…dan koji ću pamtiti. Sjedam na stolicu, podižem jedno stopalo na nju i palim cigaretu. Došlo je vrijeme da okončam sa svime…
Oblačim svoju ljetnu haljinicu na tufne, puštam dugu crnu kosu da se suši sama na toplom zraku, pakujem stvari i polako napuštam prostoriju. Gospođi na recepciji kažem da nas oboje odjavljujem, te da je Milan već prije napustio hotel. Radim to sve sa izvanrednom smirenošću. Izlazim polako i vučem svoj kofer za sobom. Grebanje točkića po trotoaru me podsjeća na moje grebanje po zidu u borbi….
Dolazim do auta. Pakleno je vruće. Sjedam, palim auto i palim još jednu cigaretu. Nastavljam život kao da se ništa nije desilo..pa i nije…
Ja sam okončala nešto, što nije zaslužilo ni da postoji…
Krećem na dugi put kući gdje me čeka moja porodica….Planirali smo neki izlet…Nedjelja je i nema puno auta…Vozim sporo sa otvorenim prozorom…Stavila sam crne tamne sunčane naočale…kosa mi leluja uz tihe pokrete povjetarca i uživam…
“ Selma je moćno izgledala. Kako neko dobije Selmu? Kerovi ovoga sveta ne stižu nikada do Selme.
Kerovi stižu samo do kerova.
Bila je divna, i jedan čovek ju je posedovao. Bila je to nepravda, u neku ruku.“
Charles Bukowski
Autor: Black Magic Woman
