Noć, zagorčena dosadnim fukom. Ujutro smo se samo hladno pozdravili na odlasku. Moja je depresija dostigla vrhunac. Hoću van iz tog braka, želim otići! Još ne znam kako, samo znam da nešto trebam, nešto…Suze su mi zamagljivale pogled dok sam otvarala torbicu. Vjerojatno sam tražila sredstva za umirenje, ali moja je ruka potpuno nesvjesno posegnula u tajni pretinac.
Izvukla sam iz njega vizitku Učitelja. Prožeo me drhtaj. Milijun pitanja zarojilo mi se po glavi. Iznenada sam postala svjesna da je već dugo u mojim mislima, da još uvijek osjećam onaj snažni zagrljaj, onaj…. onu nepogrešivu kontolu u njegovim očima. Bog zna, da li me se još sjeća? Više od tri mjeseca je već…Ja onaj WC nisam zaboravila! Bilo je kao da mi je kralježnicom šiknula struja i probudila me iz dugog sna. Da li je to ono što tražim?! Na kraju sam gledala još samo u napisano. Uzela sam telefon i okrenula brojeve. Javio se već nakon dva zvona.
“Da, molim!”
“Ja…halo…ovdje… Sandra…”
“Ooo! Dobro jutro.”
“Da li zn…š…te tko sam?”
Zbilja bedasto što sam mu nakon onoga govorila vi, ali nisam si mogla pomoći.
“Jasno da znam, draga. Nisam te zaboravio.”
“Eee…da…”
“A što je bilo? Jesi li OK?”
“Ah, ne znam…više onako…”
Što mi je da sam tako otvorena s njim?
“Hoćeš li da se vidimo?”
“Ma…ne…ionako ne znam zašto sam vas nazvala?”
“No, to je zbilja lijepo da si tako iskrena. Gledaj, predlažem da se nađemo. Tako ćeš najlakše saznati zbog čega si me nazvala. Što kažeš?”
“Ne znam….A kada?…”
“Pa sada, odmah. Jutro je krasno, već pravo proljetno. Ja sam se već vratio sa tržnice. Pozivam te k sebi na čašicu šampanjca. Dođeš?”
“Joj…vi ste zbilja…naprosto da dođem kod vas?”
“Jasno. Poslat ću ti taksi. Reci mi, kuda da dođe po tebe. Vidimo se kroz pola sata. OK?”
“…OK!”
Kao da sam konačno pala na pravo mjesto. Nikakvih sumnji, tih prokletih demona. Jednostavno sam sjela u taksi i nisam više razmišljala. Kada me iskrcao pred vratima vrta ogromne kuće s atrijem, koljena su mi se malo lecnula. Jesi li uvjerena da znaš što radiš? Ali ruka je već pozvonila. Odmah se odazvao.
“Haj, draga. Samo naprijed. Čekam te u dnevnoj sobi.”Ušla sam u prostrani vrt. Vrata u kuću su bila otvorena. Ugledala sam ga iza ogromnih stakala, koja su odvajala predsoblje od dnevne sobe. Sjedio je na kauču i osmjehivao mi se. Pozvao me je da sjednem nasuprot njemu. Natočio je čaše i uz piće mi ponudio jagode. Krenuo je opušteni razgovor. Ponašao se kao da smo stari prijatelji. Šampanjac je djelovao i kao od šale topio moju depru. Kroz glavu mi je tu i tamo bljesnula naša avantura. Razgovor je postajao sve intimniji i laskaviji.
“No, ljepotice, jesi li zaključila zašto si me nazvala?”
“Da, jesam.”
“No…”
Opušteno je sjedio nasuprot meni i gledao me ravno u oči. Njegov pogled je bio poput rendgena i odmah je prodirao u moje tijelo. Razoružao me i oslobodio si sve putove, kako bi me mogao početi nadraživati i uzbuđivati. Uopće mu se nisam mogla oduprijeti.
“Jer sam totalno u depri i jer mi je s vama bilo …onda…jako lijepo.” Nisam mogla vjerovati da mu to govorim. A riječi su izlazile iz usta bez moje kontrole.
“Lijepo?!”
“Da. Tako dobro… mi još nikada nije došlo.”
Autor: Mojca P.
