Kad sam u 23. godini odlučila stati pred oltar s Danijelom, upozoravali su me da sam još mlada, da će ljubav izgubiti na intenzitetu, pretvoriti se u monotoniju, a najljepše godine otići u vjetar. Kao nigdje nisam bila niti išta vidjela, pa ću jednom zbog toga žaliti. Ja sam vjerovala u suprotno. Pa zar se ne može zajedno izlaziti, putovati, odlaziti u društvo? Zar je to u braku zabranjeno?
Može, može, uvjeravali su me, kad dođu djeca, kuća, posao, to nije isto. Nisam im vjerovala, ali sam se nakon sedam godina braka počela prisjećati njihovih riječi. Radi li se o toj prokletoj sedmici koja je pokvarila već mnogo brakova ili je to jednostavno rok trajanja ljubavi?
Moj je brak postajao sve dosadniji i dosadniji. Danijel je vrijeme provodio pred računalom, a ako nije bio pred računalom, bio je pred televizorom. Uvijek bi nešto bilo zanimljivije od onoga što ja govorim. Sve sam češće pomišljala i da mu ja kao žena više nisam zanimljiva. Nisam znala kako da započnem razgovor o tome. A možda o tome i ne treba pričati, treba djelovati. Treba nešto promijeniti među nama, osvježiti vezu. Ali kako?
Prvo što mi je palo na pamet bilo je to da već godinama spavam u jednoj te istoj ispranoj spavaćici. Ja je volim, udobna je iako nije lijepa… Dakle, promijenit ću za početak spavaćicu. Umjesto novog stolnjaka i salveta koje sam odavno željela, kupila sam novu spavaćicu. Nije bila baš od onih najseksepilnijih, ali bila je nova i izazovnija od stare. Zadovoljno sam je odjenula, preko nje ogrnula ogrtač i sjela pokraj Danijela na rub fotelje.
– Da sam ja na tvom mjestu, umjesto da gledam te bezvezarije na televiziji, radije bih provjerila ima li moja žena još uvijek one pjegice na ramenima. Nekad si ih brojao. Tko zna jesu li još uvijek sve tamo – rekla sam misleći da je više nego jasno što želim. Tako sam ja mislila, ali on to nije shvaćao.
– Pa zar ti se te pjegice ne javljaju uvijek od sunca. Vidjet ćemo kad dođe ljeto – odgovorio je ne skidajući pogled s televizora.
– Ne znam, trebalo bi provjeriti, možda je koja ostala od lani, a možda su se već počele javljati – nastavljala sam nadobudno.
– Pusti sad to, molim te, gledam utakmicu. Osim toga, jedno si vrijeme upotrebljavala neku kremu protiv pjega, zar više ne koristi?
– Mislila sam da bi rado provjerio ili, eto, ti misliš da one neće pobjeći, a ovi što naganjaju loptu po livadi hoće – rekla sam ironično. Ništa nije rekao. Ili me nije slušao ili mu je bilo svejedno.
U spavaćoj sobi skinula sam novu spavaćicu, uredno je složila i spremila u ormar, odjenula onu staru i otvorila prozor. Trebalo mi je zraka, puno zraka da mi razrijedi misli, da se malo ohladim. Da hladne i trezvene glave dobro promislim gdje smo i što smo.
Zaspala sam prije nego što je Danijel došao u sobu. Svjež zrak mi je donio san, ali ne i jasan pogled na sve.
Na poslu ured dijelim sa Sonjom. To je velika sreća jer ne samo da smo dobre suradnice, nego i prijateljice, čak i kume. Ona nas poznaje još iz vremena prvih susreta i nije joj trebalo puno da shvati da me nešto muči. Osim toga, ona je žena. Znači da ima ono šesto čulo. Muškarci neke stvari ne primjećuju, ali ženi je odmah jasno da besciljno buljenje u jednu točku na zidu skriva puno toga iza sebe.
– Što je? Nešto se dogodilo?
– Ma nije ništa.
– Ma piše ti na nosu da nešto nije kako treba.
– Nije ništa, kad ti kažem,
– E onda je problem upravo u tome što se ništa nije dogodilo, a trebalo se dogoditi. Ne odugovlači, nego s istinom na sunce. Kako ću ti pomoći ako ne znam u čemu je problem. Evo, sva sam se pretvorila u uho…
– Nemam ti što posebno pričati – počela sam nevoljko – osim da između Danijela i meni nije više kao što je bilo. Ne svađamo se, ne glođemo, nego se jednostavno nešto u nama uspavalo. Da nam nema Ivone, mi bismo zaboravili i razgovarati. Nekako je sve bez životne radosti, otužno.
– I u krevetu?
– U krevetu pogotovo. Danijel dolazi kući kasno, umoran, ni ja nisam baš raspoložena za neko umiljavanje i tako dani prolaze.
– Oooo, pa to ne sluti na dobro. Moraš nešto poduzeti.
– Poduzeti? Lako je to reći, ali što?
– Pa znaš već, žena si, budi malo kreativna. Recimo nešto s novom garderobom, šminkom, frizurom. Pokušaj!
I pokušala sam ponovno. Spavaćicu nije ni primjetio, ali ako nabavim novo donje rublje, novi parfem? Pa večera uz svijeće, muzika…
Dala sam se na posao. Posegnula sam u svoj crni fond i kupila novo rublje. Sama sam sebi bila smiješna kad sam ga kupovala. Ne znam tko se više crvenio, komplet koji sam izabrala ili ja. A tek cijena?! Stajao je cijelo bogatsvo. Za taj sam novac mogla kupiti nove zavjese za kuhinju. Vraćajući se kući, u cvjećarnici sam kupila i crvene ruže. Neka sve bude u crvenim tonovima. Crveno je boja ljubavi.
Ukusna večera, cvijeće i svijeće, ali ono najvažnije i najskuplje se nije vidjelo. Bit će to iznenađenje. Jest da sam u nekim časopisima vidjela manekenke u takvom rublju fotografirane i u kuhinji, ali ja ne mogu kuhati i posluživati samo u gaćicama i grudnjaku. Osim toga, trebalo je i djetetu dati večeru, spremiti je u krevet.
– Ah, kakav dan! Gladan sam kao vuk. Nešto fino miriše. Mogu li odmah jesti – s vrata je pitao Danijel. To se nikako nije uklapalo u moj scenarij.
– Uzmi nešto malo na brzinu, sad hranim Ivonu, a mi ćemo poslije na miru večerati.
– Pa kad već hraniš Ivonu, nahrani i mene, umirem od gladi.
– Gotovo je za nju, ali ne i za nas.
– A za nas će biti nešto drugo? Dobro, uzet ću malo sira i slanine. Ima li još mladog luka?
Već sam vidjela kako moja romantična večera ide u krivom smjeru. Ne samo zbog luka. Nakon što se poprilično najeo, sjeo je pred TV. Ja sam još radila po kuhinji kad se iz fotelje začulo hrkanje. Ipak se nisam predavala. Tješila sam se da nije ni loše što je, eto, zaspao, tako barem neće otkriti što mu spremam prije nego što sve bude gotovo. A kad je napokon sve bilo gotovo, otišla sam u sobu presvući se. Bila sam potpuno gola kad sam iz susjedne sobe začula Ivoninu dernjavu:
– Maaaaamaaaa, maamaaaa, dođi, Zeki se otkinulo uho!
Pa kud baš sad? Proklela sam tog trenutka tog zeca koji mi i inače zadaje muke. Stara krpena igračka mora biti uz nju uvijek i svugdje. Jednom smo se vraćali kući 10 kilometara jer smo shvatili da smo zaboravili zeca, a bez njega bi nam odmor mogao biti pakao. Sada je, eto, zeko doživio nesreću i ostao bez uha. Čudo je da uopće još ima uši, pa godinama ga svugdje vuče za sobom držeći ga za njih.
Onako gola nisam mogla potrčati u njezinu sobu. Učinio je to Danijel, koji se probudio od dreke. Protrljao je oči, požurio u dječju sobu i onako bunovan zapeo za stolnjak. Srušio je vazu s cvijećem. Da voda ne bi curila na sve strane, brže-bolje ju je pokupio salvetama. Sav moj trud oko lijepo postavljenog stola bio je u trenu potopljen.
A što sam drugo mogla nego čvrsto stegnuti ogrtač oko struka i dati se u spašavanje onoga što se spasiti dalo. Dok sam zeki pružala prvu pomoć, iz blagovanice je doprlo Danijelovo gunđanje:
– Ma kog je vraga ta vaza i radila na stolu?
– Vazi je mjesto na stolu, a ti malo pazi što radiš – nisam mogla da ne odgovorim.
– Ma naročito joj je mjesto među svim tim tanjurima i čašama. Pa što si to sve uopće natrpala po stolu – gunđao je i dalje.
– Nisam ništa natrpala, nego sam lijepo postavila stol, spremila finu večeru, a ti si, eto, sve pokvario – rekla sam ljutito.
– Ma što sam ja pokvario? Požurio sam Ivoni u sobu i zapeo. Da si ti otišla odmah kad je zaplakala, to se ne bi dogodilo…
– Nisam mogla jer sam… – e tu su mi riječi stale u grlu. Stegnula sam svoj kućni ogrtač još jače oko struka i bijesno počela raspremati stol.
– A hoćemo li mi večeras nešto večerati? – pokušao je Danijel spustiti tenziju.
– Večeraj, ako ti se večera. Ja sam sita. Juha ti je na štednjaku, a imaš i nešto u pećnici. Idem na spavanje – rekla sam ljutito.
Razočarana sam se bacila u krevet, zadržavajući suze. Prisilila sam se što prije zaspati. Ujutro za doručkom nitko nije spominjao sinoćnju nepotrebnu zategnutost, ali se ni jedno od nas dvoje nije trudilo biti posebno ljubazno.
– Ostala je sinoćnja večera. To će nam danas biti za ručak. Ako dođeš prije mene, podgrij i jedi.
– A ti ideš nekamo poslije posla?
– Da, imam neke obaveze – odgovorila sam kratko, bez ikakve želje za produžetkom razgovora.
Na poslu sam nastojala biti sabrana i energična. Neki su to tako razumjeli, ali Sonji je bilo jasno da je ta nagla aktivnost i užurbanost ustvari rezultat nervoze.
– Što je sad opet? Plan „romantična večera uz svijeće“ nije uspio?
– Ma ne pitaj me. Ne da nije uspio, nego smo se još i posvadili. Ustvari, nismo se ni posvadili, samo smo bili zajedljivi. Da se barem možemo posvaditi, izvikati jedno na drugo i poslije toga pomiriti, mislim da bih se bolje osjećala.
– Gadno, jako gadno, treba nešto poduzeti.
– Ništa više ne poduzimam. Dosta mi je svega. Što se više trudim, sve je gore. Očito je da baš i nisam neka sposobna žena.
– Stani, ovo što si sad rekla da nisi ni u snu više pomislila, a kamoli izgovorila. To da si ti nesposobna žena ne želim više čuti.
– Moj muž više nema interesa za mene. Kao domaćica još i mogu poslužiti, kao majka također, ali kao žena, ljubavnica, partner, prijatelj, to ne.
– Kao prvo, prestani imati takvo mišljenje o sebi. Jer ako sama tako misliš, zašto bi drugi mislili drugačije. Svi brakovi i veze zapadaju u krize, ali to se da popraviti. Smislit ćemo nešto.
E tog sam se Sanjinog smišljanja i pribojavala. Ako itko ima bujnu maštu i moć kombinatorike, to je ona. Rođeni je organizator i vođa. Znala sam da joj moja situacija neće dati mira. Štoviše, da će joj biti izazov.
Za razliku od nje, ja sam se smirila. Zapravo, počela sam stvari prihvaćati onakve kakve jesu. Nije mi baš bilo lako biti usamljena u braku, ali tješila sam se da nisam izuzetak. Što sam više ispitivala žene oko sebe, shvaćala sam da je to gotovo pravilo. Kad prvi zanos splasne, gase se i strasti. Ako ostane prijateljstvo, žene mogu reći da su sretnice. Ja se na Danijelov odnos prema meni nisam mogla požaliti. Nije bio bezobrazan niti prost, a kamoli nasilan. Bio je jednostavno nezainteresiran za mene kao ženu i s tim sam se trebala pomiriti. Prema mome mišljenju, ali ne prema Sonjinom.
– Ma jesi li luda, Radmila, što to pričaš?! Pa pogledaj se u ogledalo. Vidiš li kakav si ti komad! Dobro, malo zapušten, ali sredit ćemo mi to. Ti si bila i ostat ćeš žena za kojom su se muškarci okretali. Trebaš se samo malo toga prisjetiti i prestati biti pomirljiva domaćica. U kojem vijeku ti živiš?
I krenula je s akcijama mog dotjerivanja. Zakazivala mi je tretmane kod kozmetičarke, frizerke, maserke, pedikerke, manikirke i tko zna kod koga sve ne. Išla sam preko volje. Činilo mi se to bacanjem novca. Pa koji će meni vrag manikirka? Da mi lakira nokte? Zar ja to ne znam sama? Da je to neka umjetnost, studiralo bi se na fakultetu, a ne završavalo na tečajevima. Ipak, na dosta toga sam se dala nagovoriti. S nekim stvarima, promjenom frizure na primjer, bila sam čak vrlo zadovoljna.
Sve je to bilo lijepo (i skupo), ali nije davalo željene rezultate. Danijel je i dalje bio u svom filmu. Dolazio bi s posla kući, pozabavio se malo Ivonom, progovorio sa mnom nekoliko rečenica i sjeo pred svoje računalo ili TV aparat. Počela sam čak sumnjati da me vara. Diskretno sam se dala u ispitivanje te pretpostavke i, na sreću, nisam ništa otkrila.
– Hm, iskreno rečeno, čak sam i ja bila malo posumnjala u tu mogućnost pa sam na svoju ruku malo ispitivala stvar. Osim nekoliko zgodnih cura u uredu, nisam otkrila ništa. Ne, nije stvar u tome – komentirala je Sonja.
– Ne znam u čemu je, ali negdje sam pogriješila. A možda je stvar u prirodi. Znaš ono kad te majčica priroda obdari „nečim“. Ne moraš biti ni posebno zgodan ni pametan ni šarmantan da svi muški sline za tobom. Ne znam u čemu je tajna, ali znam da nisam taj tip.
– To ti misliš. A kako je onda Danijel poludio kad te upoznao. Sjećam se dobro tih dana. I nije bio jedini kome si se sviđala.
– To je bilo nekada. Bilo pa prošlo. Ne vrijedi o tome razmišljati.
– A možda i vrijedi. Odakle znaš je li tako još uvijek ako ne isprobaš.
– Kako isprobam?
– Pa tako da se malo daš u promet.
– Moooolim? Što si to rekla…
– Hajde, hajde, ne skači odmah. Nisam mislila za pravo. Tek tako, imaginarno…
– Čuj, stara, znam da si ti luda, ali sad si malo pretjerala.
– Ma što sam pretjerala? Samo sam ti htjela predložiti da izađemo na jedno mjesto i vidimo što bi bilo kad bi bilo.
– Znaš što, jedino mjesto na koje bi ti trebala otići, i to hitno, jest psihijatar.
– Saslušaj prvo što ću ti ispričati pa onda sudi.
I onda je krenula priča o Maji. Maja je naša poznanica iz mladih dana. Neko vrijeme smo se čak i družile, onda smo se poudavale i, kako to već biva, razišle. Ona je dugo hodala s jednim dečkom, ali taj nikako da je zaprosi. Maja je bila strpljiva osoba, puna razumijevanja. Imala je razumijevanja čak i kad joj je rekao da je ostavlja jer se, eto, dogodilo da je nekoga upoznao. Ta druga čeka dijete i nije baš bila strpljiva kao Maja. Kakav je to šok bio za nju!
Zatvorila se u kuću, nigdje nije izlazila, pala u depresiju i kad se već činilo da se ništa ne da napraviti, slučajno je zalutala s prijateljicom u jedan klub. I slučajno se te večeri u klubu našao jedan čovjek koji je slučajno sjeo pokraj Maje. Nije bio princ na bjelom konju, nije imao čak ni automobil, ali je znao reći prave riječi u pravom trenutku. Maja se vratila kući preporođena. Otišla je u isti klub još jedanput, pa još jedanput i otkrila život iz druge perspektive. Pita se što je sve te godine vidjela u onom mamlazu koji nije ima snage oženiti se dok nije morao.
Da, ponekad jedna jedina riječ koja dođe u pravom trenutku vrijedi više nego govor u krivo vrijeme. A meni je baš trebala ne jedna riječ, nego nekoliko rečenica koje bi mi vratile samopouzdanje. Počela sam razmišljati da Sonja možda ima i pravo. Pa nije grijeh malo izaći u neko novo društvo, na neko novo mjesto, upoznati druge ljude. Nakon dva tjedna dvoumljenja pristala sam na izlazak.
Danijelu nisam morala puno objašnjavati ni kamo, ni s kim, ni zašto. Nije ga uopće ni zanimalo. Nije primijetio ni novu frizuru, ni šminku, ni odjeću. Primio je na znanje da sutra navečer izlazim i to je bilo sve. Činio se čak sretnim da mu ne pušem za vrat dok sjedi pred ekranom.
Kišilo je kad sam stigla na dogovoreno mjesto. Malo sam stajala i osvrtala se u nadi da ću ugledati Sonju kako dolazi. Umjesto nje stigao je samo SMS: Oprosti, kasnim, popij piće, dolazim za jedan sat.
Nisam baš bila oduševljena idejom da sama uđem u lokal i tamo je čekam, ali što da radim. Sonja ne spada u osobe koje kasne bez razloga. Ušla sam u lokal.
Prigušena svjetla, muzika, ljudi… sve mi je to bilo strano. Nisam znala čak ni što da naručim. Dovraga, kako se ono ponašaju emancipirane žene kad uđu same u lokal, što naručuju? Sok? To mi se učinilo smiješnim u ovakvom ambijentu. Pivo? Pa to se pije poslije, ili uz dobru večeru, ili na izletu. Vino? Dobro vino je buteljirano, a loše ne želim? Uh, što da naručim.
– Martini jedan, molim – izvalila sam, iako ustvari nisam ni znala što naručujem. To mi se činilo onako damski, kao iz filmova.
Prije martinija za moj je stol stigao neki tip popriličnih dimenzija, ili se meni tako činilo.
– Je li slobodno?
– Slobodno je – što drugo da mu kažem kad se vidi da je slobodno. Taj i još dva druga stolca zjapila su prazna. Tek što se smjestio i naslonio na stol, na dlakavim ručerinama ugledah zlatnu narukvicu. I to kakvu! Nisam vidjela, ali sam bila sigurna da i oko vrata ima zlatni lanac. Naježila sam se od pomisli da ću cijeli sat, dok ne dođe Sonja, razgovarati s njim.
Iz pristojnosti, jer glupo je sjediti s nekim za stolom i šutjeti. Nekad su ljudi izlazili u kavane da bi nekoga vidjeli i bili viđeni, malo popričali, proširili vidike novim spoznajama. Od priče s ovim baš mi se nije činilo da će mi se vidici proširiti, a nisam baš željela ni gledati u njega. Nervozno sam pogledavala na sat. Vrijeme je sporo odmicalo. Ah, Sonja, Sonja, u što si me uvalila!
Čovjek je bio prilično sirov, ali ne i glup da ne bi shvatio da mu je uzalud gubiti vrijeme sa mnom. Popio je svoje piće i otišao. Strepila sam od pomisli da će sad doći netko drugi i da ću opet morati odgovarati na kojekakva pitanja.
Moja strepnja pokazala se opravdanom. Nisam se uspjela ni okrenuti, kad sam iza svojih leđa čula pitanje:
– Dobra večer, je li mjesto kraj vas slobodno?
Glas je bio ugodan i kultiviran, od njega su me prošli trnci. Nisam se mogla snaći.
– Naravno, samo izvolite. Čekam prijateljicu koja kasni, ali i kad dođe, još će biti mjesta.
– Hvala, baš ste ljubazni – rekao je muškarac smijući se. – Zalazite li često ovamo? – nastavio je s pitanjima.
– Ne, ovo mi je prvi put. Prijateljica mi je preporučila ovaj lokal. Nju čekam. A vi?
– I meni je prvi put, ali ne čini se loše. Samo ne znam zašto svi vlasnici lokala misle da muzika mora biti tako glasna.
– Valjda zato što žele da što prije popijemo svoje piće i odemo.
– Dobro, slažem se. Vidim, vi već pijete, dopuštate li i meni nešto popiti.
– Samo izvolite, zašto bih imala nešto protiv. Ljudi zato i dolaze u lokale, zar ne?
– Ah da, zaboravio sam se predstaviti. Ja sam Ljupko Glupić i došao sam ovamo u potrazi za jednom prekrasnom damom kojoj imam nešto važno reći.
– Drago mi je, ja sam Nora Nevjerić i izvela sam se večeras da ne smetam kod kuće mužu koji gleda TV ili je za kompjuterom.
– Ooo, kakva šteta. Imati takvu krasnu ženu, a vrijeme provoditi pred ekranom.
– To ste rekli samo zato što ste pristojni. Ni riječi vam ne vjerujem – nasmijala sam se.
Razgovor se nastavio pun šala i duhovitosti. Popili smo još po jedno piće i odlučili promijeniti lokal. Otišli smo u drugi na večeru. A poslije večere moj me udvarač mangupski upitao:
– I kamo sada? K vama, k meni ili u neki hotel?
Da mi nije bilo žao novca, otišli bismo u hotel. Ovako je moj domaćinski duh ipak prevladao i po mokrim ulicama polako smo odšetali kući.
Sonja nas je dočekala nasmijana i s hladnim šampanjcem u frižideru.
– Ljudi, složila sam vam i jednu platu za poslije, mislim ako ogladnite. Ivona spava kao anđeo, nije ni primijetila da joj roditelji imaju buran noćni život. Odoh ja.
Te smo večeri ponovno našli put jedno do drugog. Moje novo donje rublje nije imalo priliku pokazati se. Bilo je sve savršeno i bez njega.
Danijel mi je uz puno žaljenja ispričao o problemima koji ga zadnjih mjeseci pritišću. Kriza je, bojao se da će im firma propasti, da će ostati bez posla, a svojim me brigama nije želio opteretiti.
A ja sam mu ispričala o svojim strahovima, tuzi, razočaranju. Obećali smo jedno drugome nikad više ne tajiti svoje osjećaje, brige, strahove. Pa prava ljubav podrazumijeva i dijeljenje ružnih, ne samo lijepih stvari, zar ne?
Nakon svega Sonja, naša nemoguće maštovita kuma, samo se lukavo smješka.
– Ispričavam se što sam se malo umiješala u cijelu priču, ali kume za to i služe, zar ne?
