ZADRHTALA je kad je osjetila stisak oko struka. Okrenula se prema njemu, ali nije mu mogla vidjeti lice. Izgledalo je poput slijepljenog pijeska s naborima umjesto usana i udubinama na mjestu očiju. Glasno se nasmijao i povukao je za kosu.
Obgrlio ju je mrak.
Ugledala je Roberta kako sjedi na klupi ispred vodoskoka. Vidio ju je, no nije joj mahnuo. Okrenuo se prema ženi do sebe i poljubio je. Progutala ih je voda iz vodoskoka, koja se pretvorila u stepenište.
Dodir na ramenu natjera je da potrči. Spustila je pogled i vidjela da se ne miče. Ispred nje stajao je čovjek bez lica i mirisao na limun. Škakljalo ju je po trbuhu.
„Jesam ti rekao da volim tvoju slamu?“
Krevet je bio velik poput trokatnice, sav od šećerne vune. Zagrizla je i potonula dublje. Ležao je na njoj i masirao joj vrat.
„Da… Baš tu…“
Jahala je na njemu i grizla kroz šećernu vunu. Vidjela je beskrajno bijelo i svršavala.
Trgnula se iz sna još dašćući od užitka.
Nemoguće…
Osjećala je vlažnost među nogama i pulsiranje koje ju je navelo da se promeškolji. Vani je još bio mrak. Okrenula se na drugu stranu.
Probudila se umorna. Pokušala se prisjetiti lica muškarca iz sna, ali vidjela je samo sjenu u tami sobe. Pomislila je na Lucijana i nenadano se navlažila. Znala je da je to obična želja i laknulo joj je.
Ipak, danas će ići taksijem.
Činilo joj se da je njezina pomoćnica ne voli previše. Vidjela je to u njenom laskavom tonu i hladnim očima. Često bi se potužila na bolni zglob ili vrat, na umorne oči i stres koji prenosi doma na djecu, zbog čega bi Tijana katkad osjetila grižnju savjesti što joj uopće zadaje zadatke.
Kad bi poželjela čaj ili da joj kupi voće kad ide po gablec, pomoćnica bi se oglušila na prve dvije zamolbe, tjerajući je da moli opet. Ili bi jednostavno odbila, pravdajući se da je u gužvi.
Možda je ljubomorna na Tijaninu mladost i bolju plaću, a možda je jednostavno naporna? Tijana se trudila da joj udovolji. Kupila bi joj parfem za rođendan, koji nikad poslije ne bi namirisala na njoj. Darovala joj ulaznice za kazalište. Raspitivala se o djeci, hvalila stil odijevanja.
Ništa nije pomoglo. Ova bi uvijek bila neimpresionirana, skrivajući u kutu usana podsmijeh. Naposljetku je Tijana odustala.
U sigurnosti ureda palo joj je na pamet da ju je možda zaposjeo seksom opsjednuti demon.
Srećom još nisam počela bljuvati i bježati od raspela.
Pretraživala je Internet i nabasala na zanimljiv fenomen.
Sindrom trajnog seksualnog uzbuđenja. Hmm… Ne valjda trajnog!
Čitala je osjećajući napetost u želudcu.
Nema lijeka?!
Uhvatila se za glavu.
To nije to! To ne može biti to! Ionako sam sve umislila. To je glupost, san…
Zatvorila je stranicu. Odgovarala je na mejlove, ne dopuštajući mislima o umišljenim podražajima, čokoladi koju nemilice tamani, Robertu i svemu što mu je rekla, da joj salijeću glavu.
Kucanje na vratima.
„Hej, Tijana“, rekao je šef veselo. „Kak si?“
Šef je bio vitalan pedeset i nešto godišnjak. Iz guste brade virila su blijeda usta koja kao da su pokušavala izrovati put iz uklete šume prosijedih dlaka. Tijana je zamišljala da se u toj paperjastoj maski skrivala koja mrva kruha ili sasušena pjena od capuccina. Našlo bi se mjesta i za korisne stvari poput šalabahtera ili zaručničkog prstena.
Ispod maslinastozelene košulje nazirao se trbuščić po kojem se zadovoljno potapšao. Namjestio je osmijeh od uha do uha poput klauna. Podigao je ruke uvis, protežući se, glasno zijevnuo i zavalio se u najbližu kožnu fotelju.
Pokušavala je ne gledati u njegovu glavu i nesretnih nekoliko čuperaka koje je začešljao preko sjajne ćele.
„Super“, reče. „A vi?“
„O, ja sam fenomenalno! Moja mala Eva mi dolazi za ferije. Puna dva tjedna! Idemo na more, a onda ćemo već nešto smislit…“ gledao ju je kao da je psić kojeg bi rado podragao.
Tijani se pogled uvijek zaustavljao na njegovoj glavi.
„Kako ti se sviđa ovdje?“ upita razdragano.
Unaprijeđena je prije nekoliko mjeseci i ured je još mirisao po novoj koži i svježem ličenju.
„Super. Sve je tako slatko i udobno.“
Ustao je i šetao po uredu, pomno razgledavajući. Dohvatio je časopis s njenog stola, pročitao naslov i nezainteresirano ga prelistao. Bacio ga je natrag i zgrabio hrpu papira, pregledao ih i kimao.
Tijana je u čudu gledala kako prčka po njezinim stvarima, a onda bez pitanja uzima čokoladu s vrha njene zalihe, odmata je i grize, zadovoljno mljackajući dok mekane mrvice padaju po stolu i njegovoj košulji.
„Mmm… ovo je jako dobra čokolada“, lizao je prste.
„Kako vam mogu pomoći?“ procijedila je kroz zube.
„O, ništa, samo sam bio u prolazu pa sam htio vidjet jesi se snašla“, rastegnuo je usta, pokazujući zube umrljane čokoladom.
Temeljito ju je odmjerio, ne skidajući napadni smiješak. Očito mu se svidjela njena mala crna haljina s dubokim izrezom. „Samo da te podsjetim na kolegij u ponedjeljak.“
Kimnula je.
„E, da, Tijana, pazi s tim čokoladama. Ak se previše opustiš, sve ti se počne lijepit. Ne bi htjeli da se… popuniš…“
„Molim?!“ zarežala je.
„Pa znaš kak to ide! Čokolada sim, čokolada tam i već si ko balon. I dok si rekla keks, moraš kupit ekstra sjedalo u avionu. Pogle si škembicu… Već se malo primilo, ne?“
„Imam pedeset osam kila!“
Koji k?!
„Pedeset osam, šezdeset, osamdeset… Još si mlada, al sve ti to brzo ode na kriva mjesta kad pređeš neke godine.“
Jel on to mene navlači?
„Ajde vi sad lijepo pustite mene i moju škembicu na miru“, okrenula se prema ekranu.
„Tijana, nemoj se ljutit.“
„Ne ljutim se, al imam puno posla.“
Koraknuo je bliže.
Lecnula se, kotrljajući se na stolcu dalje od njega.
„Ma gle, nije to niš. Vidiš…“ ispupčio je trbuh. „I ja ju imam.“
Napokon ga odmjeri. Sad se nije trudila sakriti smijeh. „I ja bi imala takvu… kad bi zatrudnjela…“
„Aaa, ne smiješ još zatrudnjet, još te trebamo…“ potapšao ju je po ramenu, okrenuo se na peti i nestao.
Jedan od mejlova bio je Lucijanov. Pozvao ju je na sastanak u svom uredu da mu pomogne na projektu. Mogli bi se i malo bolje upoznati. Njegove riječi.
Lucijan je odmah zasjeo na jednu od voditeljskih pozicija budući da je imao impresivnu reputaciju, bogato iskustvo, pregršt preporuka, smjelost i elan početnika, dovoljno, ali ne previše godina i više nego ugodnu vanjštinu.
Tako je barem čula. A za vanjštinu se i uvjerila.
„Bok, bok. Uđi“, ustao je od radnog stola i premjestio se za veliki stol za sastanke.
Odvratila je pogled i sjela za veliki stol, nasuprot njemu.
Lucijan je zelene zidove ureda ukrasio skupim uljima i grafikama. Našao se tu i jedan kolaž: pejzaž od slova iz novina.
„Sviđa ti se?“ pitao je.
„Baš je štosna.“
„Ta je jedna od vrjednijih“, pohvalio se.
„Aha.“
„Ima i jedna moja“, pokazao je blještave zube.
„Misliš, kao, naslikao si ju?“
„Naravno. Imam i diplomu.“
„Završio si Akademiju? Pa kad si to stigao?“
„Dvije godine, u Francuskoj. Nakon diplome, naravno. To je bio jedini uvjet koji su mi starci postavili: prvo diploma, onda umjetnost.“
Sve što je čula o njemu bila je istina. I oblačio se savršeno, uvijek u skupom odijelu i kravati.
„Nije ti vruće u dugim rukavima?“
„Košulje kratkih rukava su faux pas. Kao i otvoreni prsti, ili, bože sačuvaj, kratke hlače“, nasmijao se. „Za muškarce, naravno.“
Okej. A šta ne valja s njim?
„Ajde, pogodi koja je moja“, zaškiljio je.
Tijana pročisti grlo. „Ne znam, ona s brodom.“
Odmahnuo je glavom.
„Sigurno portret one žene u crvenoj haljini. Ta je baš krasna.“
„Ne.“
„Predajem se.“
„Sigurno?“
„Kolaž?“
Kimao je zadovoljno. „Samoća. Primjećuješ kako sam za drveće koristio samo deove? A za travu veove.“
„Mora da si se namučio.“
„Ma to je bio čisti orgazam.“
Zacrvenjela se. „Rekao si da je jedna od vrjednijih. Kako znaš, osim po cijeni koju si odredio?“
„Zapravo, vrlo se brzo prodala u galeriji u Parizu, i to za fine novce, al mi je jako falila pa sam je otkupio natrag.“
Pogled joj je zvjerao.
Iza velikog stola, a pored radnog, nalazio se crni dvosjed i dvije crne fotelje, sve od kože, i golemi regal s knjigama, priručnicima i registratorima. Radni je stol bio uredan kao da nitko za njim nije radio.
Ponudio ju je sokom od jabuke, koji se nalazio na metalnom pladnju između njih, zajedno s dvjema čašama i vrčem vode.
„Možda kasnije, hvala.“
Primijetila je dvije čokolade na radnom stolu.
„Hoćeš čokolade? Pravi sam ovisnik. Kad bi mogao, ne bi jeo ništa drugo.“
„Totalno te kužim!“
Sad još i obožava čokoladu. Ako to nije znak, ne znam šta je…
Osjećala je nervozu u utrobi i posegnula za vodom. Pogledi su im se sreli. Tvrdoglavo će buljiti u njega dok on ne skrene pogled. Dugo je izdržala, no bio je uporniji. Nasmiješio se i Tijana se zapiljila u fascikle pred njegovim dlanovima.
„Možemo početi“, rekao je.
Htjela je očijukati. I još puno toga. Zamislila je kako trga omot s čokolade, odlama kockice i trpa joj ih u usta dok mu ona licka prste. Vidjela ga je da stavlja kockicu u usta i otapa je na jeziku, a onda je ljubi ustima punim ljepljive, tople čokolade. Možda joj usput miluje koljena, a ona se topi, topi.
Čak bi bila voljna na pola uha slušati tiradu o njegovim uspjesima u pikadu, ali nije se mogla koncentrirati na rad.
Brzo je govorio, rijetko podižući pogled. Izgledalo je da mu se jako žuri.
U mislima ju je ljubio u punom autobusu pa slijedio do stana, pretvarajući se da je uhodi.
Gotovo joj je promaknulo kad je rekao: „Imaš jako lijepe oči.“
Potpuno se smotala i vratila tu i sad. „Sigurno znaš da taj štos više ne koriste ni klinci.“
„Ma znam, samo tko će izmislit originalni upad? Teško je danas oborit s nogu.“
Jesam ti rekla da se uopće ne bi bunila protiv jedne dobre masaže?
Uozbiljio se. „Nisi baš prisutna, ha? Jesi čula išta šta sam rekao?“
Odvratila je pogled, posramljena. „Većinu…“
„I ja bi radije bio negdje drugdje. Recimo… masaža bi mi dobro došla“, okretao je vratom. „Ali su mi ti podaci hitni. Htio sam ti sve izložiti i objasniti da imaš širu sliku. Poslat ću ti sve što mi treba na mejl i dat ću ti ove papire da proučiš.“
Čemu sva ta odugovlačenja? Kladim se da je onaj tamo dvosjed ful udoban. Makar, mogli bi i na stolu…
Pričao je o projektu, srkao sok, i ovaj je put uporno gledao, kao nastavnik koji pazi da učenik ne prepisuje. Ponekad bi zastao i pitao je što misli.
Nije mogla razabrati je li, ispod poslovne ozbiljnosti, bio zavodljiv ili samo kolegijalno šarmantan. Ponovno je izgubila nit, ali pretvarala se da ga sluša i bez prestanka kimala.
Sigurno je izdržljiv…
Titrali su joj kutovi usana.
„Dosta sam te namučio za danas“, bacio je pogled na sat. „Ionako imam još jedan sastanak i moram jurit.“
Lucijan obiđe stol dok je Tijana uzimala papire i pila vodu. Krenula je prema vratima i zapela za stolac. Prepala se, osjećajući kako gubi ravnotežu. Lucijan je uhvati oko struka. Obujmila je njegove ruke, želeći svoje zadržati tamo što dulje. Osjetila je njegov dah po soku. Pokuša mu uhvatiti pogled, ali zurio je u vrata i izmaknuo se.
„Mislio sam da ćeš pasti“, tiho se opravdao.
Pogledala ga je, razdražena onim što je protumačila kao neodlučnost.
„Čujemo se… Oko projekta.“
A šta se dogodilo s onim da se malo bolje upoznamo?
Igrice toplo-hladno mogle su biti uzbudljive. Ionako je odavno odustala od traženja nečeg dubljeg. No Lucijan joj je pomutio pamet. Njegov osmijeh bio je tako neodoljiv da joj se činilo kako neprekidno očijuka. A onda bi navukao ozbiljno, ravnodušno lice, zbog kojeg bi pomislila da su ti osmijesi samo pristojnost.
A što ako mu zapravo uopće nisam privlačna?
Nije još željela doma. Htjela je pustiti mozak na pašu i probati uloviti kakav dobar komad na sniženju. Ali boljela ju je glava i stopala u uskim crnim sandalama s petom od devet centimetara. Vidjela je svoje ispijeno lice u prozoru kad se približila autu i zastala.
Užas!
Sjela je na stražnje sjedalo i pozdravila taksista koji joj je kimnuo u retrovizoru. Isključila je mobitel, ne pogledavši propuštene pozive. Iskopala je čokoladicu. Nasmiješila se kad se sjetila Lucijanovog priznanja da je ovisan kao i ona. Ne može si pomoći. Naporno vježba pa se valjda neće udebljati. Ali što ako je već predebela?
K vragu!
Pojela ju je uz duboku grižnju savjesti. Vrelina joj se poput vala proširila licem. Srce joj je ubrzalo. Htjela je otvoriti usta i pustiti dah užitka.
K vragu!
Pokušala je obuzdati mišiće, koji su je mimo volje tjerali da se miče u ritmu nevidljivog seksa. Izgledala je kao da se tek vrpolji. Zasad.
Bacila je pogled prema retrovizoru i vidjela da je taksist radoznalo promatra.
Zemljo, otvori se!
Pobjegao joj je uzdah. Pa još jedan. Nervozno je vlažnim dlanom obrisala čelo i pipala obraze, crveneći se žestoko.
„Ste dobro? Oćete da stanem?“ rekao je taksist.
Odmahnula je glavom, široko se smiješeći kako bi ublažila grčenje lica. Lupila je dlanom o prozor. Znojila se i odmicala haljinu od kože.
Taksist je zadovoljno coknuo.
„Hoćete gledat jebenu cestu?“ zarežala je. „Molim vas“, dodala je mekše.
Smrknuo se i šutke odvratio pogled.
Nije imala kamo. Usta su joj bila suha i teškom je mukom zadržavala stenjanje, željno upijajući trnce u gaćicama. Zatvorila je oči i trudila se misliti o dosadnim stvarima: voditeljima kvizova, smrznutim pizzama. U mislima je ugledala Roberta. Jučer nije bio dosadan. Htjela se prepustiti. Htjela je da potraje. Ali u nekoj drugoj prilici.
Otvorila je oči. Više nije mogla izdržati. Legla je i sklupčala se na sjedalu, pritiskujući usta dlanovima.
Potisnula je krik, još dugo osjećajući ugodne žmarce.
Ležala je dok nisu stigli. Nije se usudila pogledati taksista. Tutnula mu je novce u ruku i pobjegla.
Autor: Maja Sačar
