….Mrkla noć..glasovi negdje u daljini…Sve je tako savršeno, onako kako Ja volim..Volim kad je mrak, kiša, kad je hladno, mračno, jezivo..Volim slušati krikove u daljini, i one tu blizu pored mene..Krikove bjednog stvora koji se mota oko mojih nogu dok mu bičem razdirem kožu na leđima…i tada se saginjem, skidam latex rukavicu , kažiprstom pokupim krv i poližem..a onda…
a onda ju ispljunem u njegovo jadno i bjedno lice..a on je tako sretan, sretan što je moj stvor…
I postao je moj stvor…stvor ,rob svoje strasti ,rob vlastitih osjećaja prema meni,…
U onom predvorju kada je stajo dolje sa svojim bratom i ocem, ispijajući viski, i očekujući da upozna Ženu svoga oca, maćehu, Mene..dok sam silazila sa galerije, stepenicama prema njima, , zagrcnuli su se pićem, što se i jasno vidjelo, kada su pogled usmjerili prema vrhu stepenica..
I tog trenutka počela je borba, utrka.. osjetio se ugroženim , bez obzira što mi je to mjesto pripadalo..
I pobjedila sam ga..svojim najjačim oružjem, nakon toliko borbi licem u licem, i njegovih prljavih igri, oružjem koje sam sama Ja..
A onda je pokleknuo i suznim očima, priznao poraz, da drhti kad prođem, trepće kad ga pogledam, lomi se..
I oprostila sam mu, ali ne i zaboravila..jer se lako ne zaboravlja…
I posato je rob,moj rob..
A Ja ga kažnjavam , ne dozvoljavajući da mi dotakne kožu, da miriše moju kosu, da me promatra..
I sad kad dođem, preklinje me…a onda ga podsjetim da nije ni sjena svome ocu…izazovem bjes u njemu, uhvati me za kosu i privuče svome licu, osjećam njegov otrovni dah na svome licu, okrutno mu se smijem, a bjes , mržnja i ta bolesna ljubav iskraju iz njegovih očiju..
A Ja sam onda najjača, jača nego ikada..i priznaje da sam pobijedila..
i zaslužio je ono malo slovo, najmanje..
Autor: Ancksunamun
