Riječi koje mi je upravo bila uputila i njena očigledna riješenost odvažiše me da navalim na nju. Ipak nisam vjerovao da će stvari ići tako vratolomno brzo.
– Kako se zovete? – reče ona.
– Iks… Dvadeset mi je godina. A kako se zovete vi?
– Ja sam Moriset. Imam osamnaest i pol. Koliko je sati?
– Tri sata.
– Tri sata? – ponovi ona razmišljajući…
– Hoćete li spavati sa mnom?
Preneražen ovom rečenicom, koju ni u snu nisam očekivao, ustuknuh za korak umjesto da odgovorim.
– Čujte me – reče ona stavljajući prst na usta. – Zakunite se da ćete govoriti tiho i da ćete me pustiti da odem u četiri sata… Zakunite se naročito da… Ne. Htjedoh reći: da ćete raditi ono što mi se sviđa… Ali ako to ne volite… Najzad, zakunite se da nećete raditi ono što mi se ne svidi.
– Kunem se u sve što god hoćete.
– Onda vam vjerujem. Ostajem.
– Hoćete? Znači, hoćete? – ponavljao sam.
– Oh! pa tu zaista nema radi čega da se padne na dupe! – reče ona smijući se.
Izazovna i razdragana kao kakvo dijete, prvo dotakne pa onda dograbi rukom tkaninu mojih hlača s onim što je spretno u njima pronašla prije no što će pobjeći u dno sobe, gdje zbaci sa sebe haljinu, čarape, čizmice… Zatim, pridržavajući košulju objema rukama i malo napućenih usana upita:
– Mogu li potpuno gola?
– Hoćete li i na to da vam se zakunem?
Svom svojom dušom i savješću.
– Nećete li mi nikada to prebaciti? – reče imitirajući moj patetični naglasak.
– Nikada.
– E onda… nastupa Moriset!
Padosmo oboje na moju veliku postelju, jedno drugom u zagrljaj. Gurnula me je ustima. Silovito je pripijala usne uz moje, vatreno mi davala jezik… Taman bi sklopila oči, pa bi ih, trgnuvši se, opet otvarala… Sve je na njoj imalo osamnaest godina, pogled, poljubac, nozdrve… Na kraju, začuh prigušen krik, kao kad neka zvijer gubi strpljenje. Usta nam se rastaviše, ponovo se spojiše, pa opet razdvojiše.
Ne znajući pobliže na kakve sam se to tajanstvene vrline zakleo da ću ih joj čuvati, rekoh nasumice neke gluposti, ne bih li joj izmamio tu tajnu, ne raspitujući se o njoj.
– Ali je lijepo to čime si se ukrasila na grudima! Kako se to zove u cvjećarnici!
– Sisice.
– A to malo kovrčavo runo što ti je ispod trbuha? Je li to sada moda da se ljeti nosi krzno? Je li ti dolje hladno?
– A ne! Nije često!
– A ovo? Nikako ne mogu pogoditi što bi ovo moglo biti.
– Ne možeš pogoditi – ponovi ona obješenjački. – Sam ćeš ti reći šta je to.
S onom bestidnošću koju ima mladost, raširi noge, podiže ih objema rukama, otvori svoju put… Utoliko sam se više zaprepastio što me smijelost ove poze nije jako pripremila za takvo jedno otkriće.
– Himen! – uzviknuh.
– I to baš fini!
– Je li to za mene?
Pomislio sam da će mi reći da nije. Priznajem čak da sam se tome i ponadao.
Bio je to jedan od onih himena koji se ne mogu lako provaliti, a već mi se bilo dogodilo da procijepam takva dva. Na žalost. Mnogo sam se bio namučio.
Ipak, golicalo me je da vidim kako Moriset odgovara na moje pitanje povlačeći prstom ispod nosa, podrugljivo se smijući kao da želi reći: „Idi bestraga“ pa čak i nešto gore. I, kako je na moje oči i dalje bilo odškrinuto ono što nije trebalo da taknem, to me je navelo da je malo pecnem:
– Pa vi, gospođice, imate veoma ružne navike kad ste sasvim sami.
– Oh! po čemu to vidiš? – reče ona skupljajući noge.
Ovo je više od svega učinilo da se ona osjeti lagodno. Pošto sam već pogodio, više ništa je nije moglo ušutkati: hvalila se time. Obješenjačkog izraza, pripijajući stalno svoja usta uz moja, ponavljala mi je sasvim tiho:
– Jest. Sama se mazim. Sama se mazim. Sama se mazim. Sama se mazim.
Što je više govorila, bila je sve razdraganija. I čim je prvu takvu riječ izustila, ostale su prokuljale za njom kao da samo čekaju na znak da prhnu:
– Vidjet ćeš kako svršavam.
– Stvarno bih htio to vidjeti.
– Daj mi tvoj kurac.
– A gdje da ga uvučem?
– Ajd’ pogodi.
– Šta je zabranjeno?
– Moj himen i moja usta.
Kako se do ženskog srca može doći samo trima stazama… a kako ja imam nevjerovatnu izvježbanu inteligenciju za rješavanje i najtežih zagonetki… shvatio sam.
I taman da je upitam ne ozljeđujem li je, kad mi ona, prinjevši usta mojim, reče suprotno:
– Pazi, pa ti si već tucao otpozadi nevine?
– Otkud to znaš?
– Reći ću ti kad mi budeš rekao po čemu si zaključio da se sama mazim.
– Mala nevaljalice! Onaj gumbić ti je crvenije i veći no što sam ikad vidio na himenu.
– Diže mu se! – prošapta ona gledajući zavodljivo.
– Nije uvijek toliko velik… Ne diraj ga… daj ga meni… Htio si da znaš po čemu osjećam… da si nevine tucao u guzu?
– Nemoj sada. Kasnije.
– E pa, eto ti dokaza! Ti znaš da ne treba ništa pitati nevinu žensku koja se sama mazi dok je tucaju u guzu. Nije u stanju odgovarati.
Smijeh joj zamre. Oči se izdužiše. Steže zube i otvori usne.
Poslije kraće šutnje, reče:
– Ujedi me… Hoću da me grizeš… Tu, u vrat, ispod kose, kao što mačori rade mačkama…
Zatim reče:
– Uzdržavam se… jedva se dodirujem… ali… ne mogu više, svršit ću… Oh, svršit ću, moj… Kako se ti ono zoveš? mili moj… navali kako voliš… svom snagom! kao da jebeš!… To volim… još!… još…
Ukoči se u grču i osta tako, sva uzdrhtala… Zatim joj glava klonu a ja stegoh uza se njeno slabo majušno tijelo.
Je li to bila ljubav? Nije, tek trenutni plamen. Ali ne mogu se suzdržati da ne pomislim: „Sto mu gromova“ i pozdravih njeno buđenje s manje ironije a s više divljenja.
– Dobro ti to radiš, za jednu nevinu ženskicu!
– Ih! – na to će ona uz značajan pogled.
– Nevinog li djeteta, svete li nevinosti!
– Jesi li osjetio kako mi je ona rupica na guzi izdržljiva?
– Kao u nosoroga.
– Sve smo mi takve u familiji.
