«Ne znam ja ništa o tome, Đurđa…»
«Ali gospodine Martiniću, na dopisu iz ministarstva piše da ste i vi član delegacije! U 7,40 morate biti na Plesu, a iz Splita je povratak predviđen u četvrtak za ostale članove, dok se ministar zbog protokolarnih obveza vraća dan kasnije», tajnica mu je izbezumljeno čitala sadržaj telefaksa.
Opet mu niko ništa nije javio. Da je otišao s posla samo minutu ranije i isključio mobitel, kako to obično čini kada je na bazenu, vrlo vjerojatno se ne bi našao u tom avionu, i ko zna kako bi se to odrazilo na političku karijeru. Pitao se jesu li Hrvati svjesni koliko su vladine službe neorganizirane. Sigurno ne, inaće bi izbio državni udar.
Sve je bilo tako povezano. I bazen i politika i nervoza koju je s nagovještajem problema osjetio u sjekutićima, i sve je to imalo zajednički nazivnik – njegovu majku.
Miran Martinić bio je pristao muškarac u ranim četerdesetima, po struci liječnik i visoko pozicioniran vladin službenik. Živio je život čiji je scenarij pomno napisan još prije nego što se rodio. Da, muzička škola u Jurjevskoj, zabava samo na rođendanima prijatelja iz pristojnih obitelji, MIOC, pa medicinski fakultet. Specijalitzirat ćeš kirurgiju, odlučila je mama dok je polagao prijemni za srednju školu. Na roditeljskom sastanku mu je odabrala i djevojku. Marinu je bez njegovog znanja jednog popodneva pozvala u njihov prostrani stan u Petrovoj ulici na čaj i kolačiće, i od onda je to osim Nje jedina žena u njegovom životu. Majka je odredila da će to tako biti i pred Bogom na 21.05. prije dvanaest godina, ujedno i rođendan njegovog djeda, pijanista čiji su se važni datumi pojavljivali na TV kalendaru.
Nikada nije uspoređivao svoju vezanost s majkom sa ostalim obiteljima, jer kao doktor medicine dobro je znao što je normalno u ljudskom životu a što nije; i fiziološki i psihološki.
Sisao ju je i sa 42 godine.
Kada su živjeli pod istim krovom taj njihov ritual odvijao se svako veče prije spavanja. Ušla bi mu u sobu, razvezala mantil, sjela na krevet i pružila ogromnu dojku punu mlijeka. Nakon toliko godina izsisavanja pod zubima odraslog muškarca, koža joj je toliko ogrubila i popucala da je razmišljala o estetsklom zahvatu, no sin ju je stručno upozorio da bi kolegi bilo sumnjivo što žena koja je rodila prije 4 desetljeća i dalje ima mlijeka i izgrižene bradavice, tako da su od toga odustali.
Od kada je u braku hranjenje se prorijedilo na jednom dnevno, poslije posla ili po potrebi, za smirivanje nervoze, baš kao danas. Zaškrgutao je zubima, svrbili su ga. Morao ju je smjesta vidjeti.
«Mama….?»
«Mirane? Što se dogodilo?», prepoznala je da nešto s njenim jedincem nije u redu kao da su i dalje bili vezani i pupčanom vrpcom.
«Mama, sada je stigao telefaks… i niko mi ništa nije javio…. i stvarno sam…»
«Hoćeš da odem do ministra?», kipila je.
«Ma ne, nemoj… Molim te, znaš da mi je to neugodno… mama, došao bi…»
«Pa ti si samo gladan! Zato si nervozan… Sad mi je lakše…! Evo, popit ću mlijeko sa šećerom i čekam te.»
Preletio je stepenicama velike stare zgrade do svog Golfa i vozeći prečacima gotovo doletio do roditeljske kuće. Vrata su bila otvorena. Mama je sjedila na kauču samo u grudnjaku za dojenje i čekala ga. Nekada je vjerojatno bila zgodna žena, ali danas joj je od izgleda ostao samo karakter. Agresivno mišje lice puno mržnje kulminiralo je oko tankih žarkocrveno našminkanih usana. Na toliko sitnom tijelu grudi velike poput plinskih boca izgledale su nakaradno, ali ona ih je takvima učinila dojenjem i nije joj padalo napamet da nešto poduzme po tom pitanju, iako su je leđa kada bi dolazilo kišno vrijeme zbog teških bolova držala prikovana uz postelju.
«Mama, smijem ući?», Miran je nesigurno stajao na vratima klasično uređenog dnevnog boravka. Od kada je otišao na velikom klaviru niko nije svirao.
Majka mu je odgovor pokazala gestom ruke i spojene noge pomakla u stranu kako bi klečeći mogao imati nesmetani pristup dojkama. Svaka je težila sigurno dvadeset kila, a bradavice na njima bile su razvučene u fleke veličine glave većeg djeteta.
Prilazeći majci u svom elegantnom golublje sivom odjelu usput je uzeo s klupice za klavir jastučić i položivši ga na pod kleknuo. Majka je otkopčala košaricu na desnoj dojci i pustila ogromnu sisu da kroz grudnjak za dojenje propadne do koljena.
«Oh mama! Tako mi je teško», mumljao je lica duboko zabijenog u njenim grudima.
«No, no, pij dušo, slatko mlijeko je sigurno već nutra. To će te smiriti», milovala mu je zlatne uvojke. «I samo reci mami, što je bilo… Nije samo ministar, ne-ne lagati mami!», lagano ga je crnom lakiranom cipelicom udarila po guzi.
« I ona Marina», govorio je o svojoj ženi, «Uopče nije prava žena kao ti, mama», gladno je strpao bradavicu u usta i povukao prvi mlaz majčinog mlijeka.
«Da?»
«Da. Juečer je opet skuhala gljive, a zna kako mi teško padaju na želudac… a poslije ono…»
«Koje ono, mili?»
«Ono.. joj…», žmirio je dok ga je dojila.
«Pipa ili guza?»
«Pipa, mama.»
«Nije ti dala da je pomužiš?», to je bio njihov kulturni izraz za jebačinu.
«Ne, i rekla je da ne može jer je nešto boli», uzbuđeno je govori pljujući mlijeko, «A prošli mjesec je dva tjedna lagala da ima menstruaciju!»
«Hm… Ona ima redovni ciklus. Uvijek dobija menzes šestog», majka je izgovorila više za sebe.
«Bez brige, dušo, porazgovarat ću ja sutra s njenom mamom.»
Činilo se da ga mlijeko poput kokaina puca ravno u žile. Uočljivo se smirio i sada, iako je popio sve što je u tim divovskim sisama danas bilo za njega, nastavio cicati sve dok nije utonuo u polusan.
«Nisi nešto zaboravio?», stara mu je šapnula u uho pazeći da ga ne remeti previše.
«Oprosti mama», raskopčao je remen i otkopčao šlic na hlačama. Stara mu je spretnom kretnjom izvukla kurac i počela ga drkati pazeći da to bude u istom ritmu kao njegovo sisanje. Na njegovom već sredovječnom licu pojavio se nježan osmijeh koji je u mami izazvao želju da ga poljubi u čelo. Stara gospođa je to i učinila.
Drkala mu je sve brže sve dok joj se rukav plišane zelene bluze nije natopio bijelom tekučinom.
«Ahhh..mmama…aahhhh», balava sisa mu je ispala iz usta.
«Psst, zlato… spavaj»
«Mama», bunovno ju je ispitivao, «Zašto sve žene ne znaju to tako kao ti…?»
«Kako to misliš, sine?»
«S pimpekom…»
«Sve žene? Što ti to znaći? S kojim si to ženama bio?», povisila je ton.
«Mislim na Marinu… Ne bi joj ti mogla pokazati kako mi to radiš pa da i ona zna…?»
«Ma nebi ta to nikad naučila! Znaš da sam pokušavala i sa muženjem pa joj to nije ušlo u glavu.»
«Zato što joj je bilo čudno što mi to radimo. Nju tata nikada nije mužio pa je bila malo zbunjena.»
«Odnos između majke i sina nešto je sveto, anđele. Ja tvom ocu nikada ne bi dala da muži kčer da smo je kojim slučajem imali. Ali majčina je dužnost da se za svog sina brine u svim aspektima. Znaš da smo pričali o tome.»
«Da, ali kako onda takve žene mogu zadovoljiti sinove koje su mamice navike na pravu njegu?»
«Red je da majka od muža pokaže snahi kako njen muž voli da ga se zadovoljava, od kuhinje do postelje. No ove mlade žene si ne daju reći. Nikad si neću oprostiti što sam ti dozvolila da se oženiš. Trebao si ostati samnom.»
«Znaš da je tata bio protiv…»
«Tvoj otac je sada u staračkom domu, a mi imamo veliki problem sa Marinicom, koji nam on sigurno neće riješiti. Ali ja hoću.»
«Mama?»
«Molim?»
Igrao joj se s grudima kao zločesto štene. Sada kada mu se vratila energija i nestala nervoza zbog sutrašnjeg puta stavljao bi jednu po jednu na čelo i odbijao ih u zrak kao da su nogometne lopte ili dizao i prebacivao preko majčinih ramena.
«Jel te smijem mužiti večeras?»
«Ne, večeras ne. Sutra ujutro moraš biti odmoran na aerodromu. Sigurno će vas snimati za Dnevnik i hoću da budeš reprezentativan. Zapamti, na sljedećim predsjedničkim izborima…»
«Ali mama, ne bi bio predsjednik!»
«Razgovarali smo o tome! Zato sam te i upisala u stranku!»
«Ajoooj…»
«Hoćeš još piti?», bjesno je pitala zakopčavajući grudnjak.
«Ne», durio se.
«No dobro, onda operi ruke i idemo večerati», zastala je na putu prema kuhinji, «I u osam moraš biti u krevetu. Nazvat ću Marinu da te provjerim.»
