Svaki put kad u nekoj od TV-reklama ugledam Kaludiju Fišer, sjetim se moje dobre i lijepe Barbare, iz Konstance na Bodenskom Jezeru, koja je jako nalikovala Klaudiji, jedino što je imala jedno 20 kg više. Upoznao sam je na Aliance Francaise školi, na kojoj su stranci za male pare mogli učiti francuski jezik. Odmah se ispostavilo da nije sklona brzim avanturama a osim toga odmah me je obavijestila da u meni sluti dobrog i pouzdanog prijatelja.
To se prijateljstvo ispostavilo kao dosta trajno i održavalo manje-više slučajnim susretima, sve do onoga dana kad je zatekoh u društvu njene školske drugarice koja joj bješe došla u kratku posjetu. Pridružih im se, radoznalo posmatrajući prijateljicu koja se bojažljivo predstavi kao Marta i odmah povuče meku ruku sa dugim gipkim prstima čiji otisci trajno ostadoše u mojoj. Bila je vitka i visoka, svoje oblike brižljivo skrivajući pod prevelikom vojničkom bluzom iz koje su virele duge i lijepo oblikovane noge u uskim pantalonama. Dugo blijedo lice, jedva se naziralo kroz pramenove kose boje pijeska a ponekad bi ga nakratko otkrivala, kad bi te nestašne pramenove iznenadnim pokretom svoje tajanstvene glavice, zabacivala preko bojažljivo uzdignutih ramena.
Barbara mi pomenu da Marta već sjutra putuje nazad što me navede da ih obije pozovem na večeru a nakon toga u kino, kojih je tada bilo mnogo na bulevaru Montparnasse, gdje sam se uglavnom stalno motao u to vri-jeme. Večerali smo u italijanskom restoranu „La mamma“, jer je usluga tom svakom, a posebno Italjanima bliskom pojmu, odgovarala skoro u potpunosti a svjestan skorog rastanka sa povučenom Martom, nesmiljeno sam je obasipao pažnjom i nenametljivom nježnošću, dok je Barbara zdušno prevodila na njemački,sa zadovoljstvom primjećujući kako Marta, do tada stidljivo i povučena, počinje da se opušta i zrači. Nakon veoma prijatne večere, odosmo na zadnju predstavu premijere filma Serđa Leone-a; „Bilo je to jednom na Zapadu…“ Ovaj neobičan film me je bio toliko obuze da zaboravih dvije privlačne žene kojima sam bio uokviren te sa zanimanjem nastavih pratiti film. Film se neočekivano odužio, tako da sa užasom shvatih da je i zadnji metro otišao u noć a ja ostao bez i jednoga santima. U panici upitah Barbaru kako ona stoji s novcem, na što se ona tužno osmjehnu i sleže ramenima. No i prije nego što se osvrnuh da vidim kako da stignem do šesnaestog arondismana, ona me uhvati za ruku i klimanjem glave pozva da idem sa njima.
Stanovala je u jednoj od poprečnih ulica u malecnoj sobi na mansardi petospratnice, čiji je prozor, odnosno vrata koja su izlazila na mali balkon sa željeznom ogradom, gledao na prostrano dvorište puno zelenila. U sobici je bio onizak „francuski“ krevet ali ne i standarne širine (kvadrat), uzak orman od plastike, mali sto sa stolicom i regalima knjiga iznad njega. Oklijevajući uđoh za Martom i Barbarom koja nam umorno dade znak da se raskomotimo, nakon čega a na moje veliko iznenađenje, Marta hitro skide onu vojničku jaknu i uske pantalone neočekivano se, poput divnog leptir iz svoga kokona, preobražavajući u dugonogu ljepoticu obučenu jedino u dugačku majicu dugu baš do ispod samog – Venerina brijega.
Isto tako hitro sjede na onaj krevet i otkotlja do zida, time nagovještavajući raspored koji i Barbara potvrdi time što se brzo skide i leže do nje, rukom mi dajući znak da joj se pridružim. Ugasih svijetlo i nakon skidanja se nekako smjestih, što nježnije se pribijajući uz Barbaru okrenutu ka zidu uz koji se ćutljiva Marta sa zadovoljstvom protezala. Pošto smo sve troje bili umorni, ubrzo zaspasmo ali nas je onaj suženi krevet ometao da produbimo san, tako da se ubrzo probudih s izvjesnim nemirom shvataju-ći da me nabrekli kurac žestoko žulja u uskim gaćama, te ga brzo oslobodih i udobno smjestih među oble Barbarine butine. Naravno da ga je Bar-bara odmah osjetila i probudila se, pri tome se polako okrećući na leđa i mojoj prebačenoj ruci nudeći raskošne obline svojih grudi, uz šapat koji je bio, koliko i nježan toliko i odlučan:
– „Eh, nemoj! Sjećaš li se što smo se dogovorili na samom početku. Rekla sam ti; kad u tebi ne mogu naći muža, nikako ne želim izgubiti i prijatelja! A on mi je mnogo važniji od bilo kakve prolazne avanture…“
– „Znam, kako ne bih znao… Ali što da činim s njim ovakvim? Pipni ga da vidiš koji grijeh je; ovakav „cvijet“ ostaviti da uvene…“
Više zamišljeno nego sa zanimanjem, Barbara na nabrekli kurac spusti svoju punačku i meku ruku.
– „Stvarno si u pravu ali kako rekoh… „
Nakon toga se ponovo okrenu na stranu ali nakon par trenutaka okrenu glavu i tiho prošapta:
– „A što je sa Martom..? Toliko si se uvijao oko nje i zašto joj taj „cvi-jet“ ne bi poklonio… Kao „souvenir“ iz grada svjetlosti?“
Ovaj neočekivani predlog mi skoro okide dah i poveća ionako visoki napon u do pucanja nabreklom kurcu.
– „Sa najvećim zadovoljstvom, ako ga hoće..?“ jedva prozborih.
Barbara nježno prodrma usnulu Martu i na njemačkoj objasni o čemu se radi. Potraja dugo dok sanjiva Marta nije sredila svoje misli i donekle shvatila zamagljenim pogledom me motreći preko oblog Barbarinog ra-mena. Vidijeći je onako neodlučnu, Barbara izgubi strpljenje, naglo uspravi na koljena i zbunjenu Martu ispod sebe progura na sredinu kre-veta. Iznenađen, svoje zasukane gaćice zbunjeno navukoh preko nadrka-nog kurca i ukočih se u napetom očekivanju.
U svojoj nesigurnosti, Marta se povuče u dno kreveta, svoje vitke noge bojažljivo savijajući pod sobom. Konačno shvatih da mi ništa drugo ne preostaje, bez da Martu privučem k sebi i počnem „razvezivati“ kao kakav topao i mirisan čvor. Dok sam je nježno vukao k sebi, kao branila se ali neubjedljivo do izazova. Lagano se opruži zu mene, još uvijek svoje dugoprste ruke grčevito stiskajući na grudima, dok su joj se pramenovi kose boje pijeska slivali preko zajapurenog lica. Uz nježno milovanje, pokušavao sam da se nekako „dokopam“ njenih vlažnih i vrelih usta koja su se trzala poput plahe ptičice, sve dok mi na kraju to ne pođe (hm!) za „ustima“ i tada se dogodi ono najuzbudljivije… Odjednom onaj „čvor“ po-pusti i Marta zatreperi poput strune, tako da mi se nametnu utisak da nema samo dvije ruke i dvije noge već mnogo više… Okrenuh se na leđa, time joj nudeći inicijativu koju ona s radošću prihvati i žudno opkorači svojim divnim nogama.
S obije ruke povuče gaćice ispod kojih nabrekli kurac đipi u nestrpljivom iščekivanju. Tek tada se izvi i sa sebe skide onu majicu i, na moje veliko iznenađenje, otkri da je bez gaćica. Ostadoh bez daha, zadivljeno posmatrajući njen divni torzo osvijetljen blagim ružičastim otsjajima sa neba koje je nisko zračilo iznad grada svjetlosti. Od tada se uvijek sjećam tog jedinstvenog otsjaja nježne ružičaste boje koji,vjerovatno, ne posjeduje nijedan, niti manji niti veći već grad na svijetu; jedino ovaj jedinstveni i magični grad.
Ono što je slijedilo, moguće je bilo nazvati izvjesnim „prihvatom“ u utrobu spremnu i punu soka koji se cijedio u tankim končićima, raskošno ob-livajući kurac, čiji je glavić blistao u ružičastoj svjetlosti koja je plavila sobu. Marta se izvi, sklopi oči i u užarenoj mašti, pulzirajućim pokretima stade „vajati souvenir“, koji je tako neočekivano i iz druge ruke dobila na poklon.
Ležao sam bez daha i misli, prepuštajući se čarobnoj slici koja je ispunjavala prostor sobice na petom spratu. Nijesam se usudjivao ni na najmanji pokret, da ne bih ometao ovo divno „darivanje“ koje se množilo dijeljenjem, ovoga puta na tri dijela, jer smo osjećali da i Barbara na neki svoj način učestvuje u ovoj neobičnoj „matematičkoj radnji“.
Odjednom, lijepa Marta zastade u svojim pokretima kojima je sebe tražila oko žilavog kurčevog stabla, povremeno se penjući do samog vrha da bi nestašno čupnula obod glavića uskim vjenčićem svog sokom oblivenog otvora a onda se zu grleni uzdah spustila do korijena i žudno stala gnje-čiti svoju dražicu… Nagnu se nad Barbarom, nježno je budeći rukom i sa njom izmijeni nekoliko riječi. Barbara se polako okrenu sanjivo trljajući oči i trebalo je dugo dok se i konačno odluči da mi prevede ono što joj je Marta saopštila. Pri tome se osvrtala posmatrajući nas da bi se na kraju uzdigla i svoju glavicu naslonila na dlan lijeve ruke. Desnom zamišljeno pogladi moje grudi, polako nastavljajući sve do među Martine noge, nakon čega se Marta prope otkrivajući stablo kurca bogato obliveno sokom, dok sam ja ukočeno očekivao što će ona reći.
– „Marta kaže da je bez zaštite, tako da ovaj tvoj souvenir izlazi iz okvira uobičajenog..“
– „Hm! – iznenadih se – znači da treba da pripazim..?“
– „A ne, naprotiv, jer ona bi rado primila tvoj sovenir ukoliko bi ti, bezuslovno pristao na moguće posljedice i njihovo sređivanje…“
Ućutah, bolno se prisjećajući da sam prvi s mukom zarađeni novac dao onoj holandskoj ljepotici u koju sam se, nakon samog dolaska u grad svjetlosti, na vrat na nos zaljubio do ušiju, kako bi platila abortus iako sam je na koljenima molio da to ne čini i na kraju joj ipak dao bojeći se da me ne ostavi i na koncu ostao i bez nje i bez para i, što je najteže bez – potomka. Nastade tajac koji mučnim iščekivanjem ispuni prostor i dotada žestoko zahuktalu jebačinu svede na neobičan dogovor.
To ne potraja jer u meni nastade neočekivani lom i sam sobom nametnu odluku koja utihlo uzbuđenje nanovo dovede do pređašnje moći ili čak i više od nje, jer je ova odluka u naš odnos unese jedan novi i uzbudljivi nemir i neizvjesnost, tako da se i sam iznenadih kad jedva primjetno klimnuh glavom.
U tom moment, Marta se odlučno skide sa blistavog kurca koji zvučno mlatnu po trbuhu, gipko leže i hitro stade podvlačiti ispod meine, svojim pokretima nestrpljivo dajući znak da izmijenimo mjesta. Zbunjeno joj učinjeh po volji, upitno gledajući Barbaru koja mi njenu namjeru prevede riječima:
– „Ma što se čudiš!? Vidiš da ona souvenir neće da uzme već želi da joj ga ti lično i svojom voljom – uručiš!
Utoliko se Marta namjesti, široko raširenih nogu i pogleda, s iskonskim pravom očekujući (hm!) souvenir uz nestrpljivu zagrcnutost spremna da ga prihvati. Uz nezadrživu želju da prodrem do samog njenog srca se uzdigoh na ruke i zagrcnuto udjoh u vrelu i mirisnu vlagu njene utrobe. U tom momentu, Marta me lijevom rukom prihvati, blagim do-dirom mojih prsiju me primoravajući da ostanem u tom položaju, dok je desnom mrsila svoju dražicu da bi naš zajednički susret bio potpun.
Nije dugo potrajalo dok osjetih kako se zateže poput strune, bez daha očekujući da me ona prozove da „predam“ svoj neobični „souvenir“ što spremno učinih, odnosno ne ja nego moje tijelo svojim grčevitim i ne-kontrolisanim pokretima koji svom žestinom popratiše ovaj poklon.
Odmah nakon toga čina, mudra priroda nas oboje i našeg divnog sekundanta Barbaru, onako još uvijek zagrljene odvuče u duboki san, lu-kavo nas sprečavajući da se neodgovorno raspraćamo i pokvarimo njen smisaono visokopostavljeni poklon.
Sjutradan, kad smo otpratili Martu na Gare du Nord, svoj zadivljeni pogled nijesam mogao skinuti sa tajanstveno zamagljenog Martinog, koji me je iznad njenih rumenih obraza prodorno i zagonetno posmatrao. Još dugo pošto je voz iščezao za okukom, njen zagonetni osmjeh me progonio i nekom tvrdoglavom slutnjom; da ona cijelu rabotu nije svjesno izvela kako bi mon souveniru dala odredjenu osjećajnu – patinu i izgled, što joj je veoma dobro uspjelo… A ako nije i sve dođe u onu krajnost iza koje stoji neprikosnovena namjera majke prirode?
E, onda…
Autor: metuzalem
