I ostali su samo trenutci uhvaceni u objektiv mojih sjecanja. Trenutci koji ce me pratiti kroz vjecnost Trenutci koji se kao mreze ispreplicu do beskraja. I koliko god se trudio zaboraviti, krenuti dalje, jedan dio mene potajice to ne zeli. Zaboraviti nju U svakom mom pogledu, vidim njenu ljepotu, u svakoj pjesmi cujem melodiju njezinog bica, u svakom dahu udisem njen opojan miris, u svakom dodiru osjecam njezinu prisutnost Pitam se hocu li ikada zaboraviti. Zaboraviti moje nedosanjane snove Ne! Nikada necu zaboraviti, cesto sa suzom na licu govorim sam sebi I sve je ostalo tako nedoreceno, ljubav, osjecaji, pa cak i ove recenice sto pisem. Kako zaboraviti njezin pogled, njene oci koje su me sa sigurnoscu gledale, dodire, usne koje su me ljubile, stapanje dva bica u jedno Mozda je sve to bila iluzija, samo nacin na koji sam ja gledao Na ta pitanja nemam odgovora. Cesto se pitam je li moglo biti drugacije, bez patnje, boli i gorcine. I koju nam je ulogu sudbina namijenila na ovoj trnovitoj pozornici zivota? Je li moja uloga da ju bezgranicno volim i da nikada ne zaboravim sto smo imali, a unistili? To je vjerojatno moj kriz koji sam osuden nositi. Nije li to pakao na zemlji? Moze li sto biti gore os toga? Ne imati kamo usmjeriti svoje osjecaje Toliko toga cuvam u sebi, toliko toga bih joj dao, ali snovi su i dalje ne dosanjali. Jos uvijek se necemu nadam, necemu Kada bih si bar mogao priznati cemu. Mozda tome da ce se nasi snovi probuditi zajedno s proljetnim suncem u nekom ljepsem svijetu gdje ljubav vlada. Nazalost je stvarnost drukcija, ovaj svijet je jesen, zamalo pa zima, hladan i okrutan, daleko od ociju ljubavi. A sto je zapravo ljubav i gdje je ona nestala? Je li to onaj osjecaj kada nekoga volimo i zelimo ga kraj sebe unatoc svemu, kada smo spremni oprostiti sve, zaboraviti, ljubiti Ne znam. Mozda je ljubav samo mit kojemu se nadamo, ali ja taj mit uistinu osjecam, to je mit koji raste u meni i ne da se zatomiti. Toliko je pitanja za koje nemam odgovore Mozda jednoga dana shvatim kako sve funkcionira. Svijet, ljubav, ljude, sam sebe pa i nju! NJU! Dotada cu i dalje zivjeti za trenutke koji su samo nasi i koje mi nitko ne moze oduzeti
PRICA 7 Jutros sam krenula iz tog grada a za sobom ostavljala polja i zita zrela. U sebi ponela osmeh tvoj, nas dvoje kako koracamo mokrim ulicama tvoga grada. Savijen pogled dok kisne kapi brisu korake iza nas. Tada sam pozelela da vreme stane, da svaki casovnik ima boju mraka, da nas vreme prevari i zauvek ostanemo tu na mokrim ulicama dok kisica pada, na mokrim ulicama Novog Sad-a. -A sve je pocelo sasvim slucajno, pojavio se u mom zivotu kao slucajni prolaznik. Kao neko ko dodje i ode sa prvim zrakom sunca. Tih dana nisam ni slutila da ce se savrseno uklopiti u moj idealni svet, da ce biti cak jedina osoba koja ce uspeti da mi ukrade srce da podigne moje carstvo, zavlada njime kao da je citav zivot bio tu. To je covek sa najlepsim pogledom, sa najlepsim osmehom, njegovo ime meni znaci sigurnost da ALEKSA bas ta osoba, a pre svega covek se savrseno uklapa u moje davne snove. On je idealizovao moj savrseno idealni svet, on ga je sada ucinio jacim i sigurnijim. PITACETE SE ZASTO? A ja odgovor mozda i ne znam, znam samo da se nalazi izmedju redova ove price ko ne shvati sta ta osoba meni znaci u MOM TAKOZVANOM IDEALNOM SVETU znaci da uopste nije ni trebalo citati ove redove. – Veceras zamisljam da vila ja sam, da prolazim poljima zrelog zita da koracam mrakom ka tim najlepsim ocima, i kao da se tu sklapaju oci kao da na kraju tog polja vidim tebe toliko je zelje u meni da te mogu i dodirnuti kroz mastu. A znala sam da ce nas svaki rastanak do sledeceg vidjenja nositi mastu, moju zelju da tebe poljubim da ti padnem u zagrljaj kao i svaki put kada se rastajemo dok tebe posmatram kako nestajes, gubis se iz moga vida ali ne iz srca. Ne sa tog mesta tesko da ces nestati i vec su pusta ta moja polja i nikoga vise ne mogu videti samo senke meseca i zvezda i zito koje se ogleda u mojoj dusi. A smela sam se zakleti da vise niko nece moci uci u moj zivot, a sada se branim tvojim pogledom, tim najlepsim ocima, branim se od svega sada zracim tvojim imenom. A bila sam senka, ranjeno srce malo, bila sam svima nebitna, tuzna, nesrecna i nije mi zao. KRAGUJEVAC moj grad, danas je tuzan, zima ga je uspavala, a i ja sam se uspavala u njemu do sledeceg vidjenja sa tobom, sedim, odbrojavam dane. Cekam na stanicama bola taj voz srece koji ce me voziti ka tvom gradu, zagrljaju, usnama. I ko kaze da je daljina put ka zaboravu, kada nas ta daljina spaja svakim danom smo sve jaci, izdrzljiviji, sacekamo vikend koji provedemo samo kako to nas dvoje znamoi i opet tako. Ali znam da ce mo za koji mesec, godinu, biti najsrecniji zivecemo zajedno imacemo bebu malu, slatku i tada ce ta daljina biti prolazna, tada cu se smejati kada sam plakala za tobom u svojoj sobi zato sto si bio daleko a trebao si mi. Tada ce sve ovo tuzno biti srecno i necemo vise setati tuznih pogleda kroz tvoje ulice. Bicemo srecni cak i kada kisa pada i necemo biti sami, bice i ona snama nasa beba.
