Prvo poglavlje:A gdje za Novu godinu?
Čisto da posjetitelji znaju:Ko je čitao priču „Blaženi osmijeh“, onda zna kako izgleda već spomenuta vikendica. Nema potrebe jednu te istu stvar opisivati više puta. Ovo je nekakav svojevsrsni nastavak u kome ja tumačim glavnu ulogu. Čitava priča je istinita, imena promjenjena radi sigurnoti. Ovaj put očekujem znatno veće ocjene, jer nema sumnje da će ova priča biti bolja od „Osmijeha“.
Vjerojatno bijaše oko jedanaest sati navečer tog, nama neobično dragog tridesetog novembra. Znam koliko je bilo sati jer sam planirao otići sa klupe na kojoj obično svakog petka sjedimo nas četvorica; klupe smještene između nekakvog šiblja, klupe koja bi se zaprepastila da ima moć sluha i zapitala se da li smo mi u redu. Nas četvorica koji idemo zajedno u razred, smatramo za boga ženu. Trojica smo ateisti,a jedan je vjernik i bez sumnje će biti nagrađen rajom.
„Ima li boga?“-upitah, već znajući kako će ko reagovati.
„Ima, ima“-podrugljivo reče Aleksandar tako da se svi nasmijasmo. On je nevjerojarno popularan u školi, prije svega zbog svoje prirodne ljepote, blistavih zuba i crne guste kose. Bez sumnje je magnet za cure. Obučen jednostavno, a istovremeno elegantno, uvijek je izazivao zavist, pa čak i među nama.
„Ako ga i ima, nepravedan je“-ubaci se momak koji je sjedio u sjeni, nevjerojatno vitak, bijelog tena, da biste pomislili da gledate u strašnog Lorda Voldemorta. Nije ništa naročito obučen, vrlo inteligentan, podrugljiv, zatvoren,a mi koji ga poznajemo smatramo ga vrlo humorističnim. Ime mu je Ivan.“Kako je moguće da neki bogataš“-nastavi Ivan-“..bogataš koji ne čini grijehe i plemeniti siromah budu svrstani zajedno u Raj. Uvijek će bogati biti u prednosti, jer mu je i na ovom svijetu dobru, dok siromahu nije.“
„Siromah će imati veću nagradu na onom svijetu“-tiho ali jasno reče budući učenik generacije i vjerojatno budući inženjer elektrotehnike, rastom maleni ali vrlo pametni Nemanja.“Nego, pustimo to. Recite vi meni, gdje ćemo mi za Novu?“-reče maleni Nemanja, izazvavši čuđenje među nama zbog naglog mijenjanja teme.Nismo na to navikli od njega.
Tada u glavi pomislih da bi mogli kod mene, ili u stan ili na vikendicu. Ipak, u stanu bi stalo manje ljudi, ali odlučio sam ne govoriti im još ništa, pa neka se i oni malo muče.
„Jaro, moglo bi se nešto karnut za Novu. Ali imamo još vremena, zar ne?“-upita nas Aleksandar.
„Da, valjda“-rekoh odsutno, misleći na jednu pičku iz škole. Tako se završila naša kratka ali oštroumna priča, i zbog zime smo bili primorani napustiti naše tajno mjesto i krenuti toplim domovima.
Već je pola dva i ležim u krevetu. Razmišljam o malopređašnjem razgovoru. Osamnaest mi je godina, red je da nešto ubodem, nešto starije, iskusnije od male četrnaestogodišnjakinje(Pogledaj „osmijeh“). Pada odluka tada, baš tada, presudna odluka, odluka koja vam je omogućila da čitate ovo i odluka koje da nema, ne bi bilo ni mog teksta. Nova godina se slavi kod mene.
Drugo poglavlje:Nova samo što nije
Dani su promicali kao jablani uz drum. Nismo se čestito ni okrenuli a već je bio petnaesti decembar. Pola mjeseca je prošlo od one noći kada smo zadnji put bili na klupi. Tek tada smo shvatili da nismo ništa poduzeli kada je u pitanju slavljenje Nove godine, jer, ono glavno je riješeno: mjesto slavlja. Ostalo su sitnice; i ja sam to znao. Tih dana smo bili pod pritiskom u školi. Odlučili smo sve prepustiti za zadnji dan škole, i vjerovali ili ne, uspjeli smo kupiti sve!To sve se odnosi na četiti gajbe „Tuborga“, koju votkicu, vino, sokove, hranu(pile, grickalice, slatkiše). Kupili smo to uglavnom radi cura koje su trebale doći. Na početku smo strahovali i mislili da cure uopće neće ni biti, pa da ćemo se napit makar, ali naposlijetku se sve promijenilo. Bilo je 8 cura i nas, 7 muskaraca.
Pogodite, Nemanja nije došao. Nisu mu dali roditelji. Moj otac je dovezao Aleksandra, Ivana i mene pošto nemam još vozački. Ušli smo u kuću. Bilo je vrlo hladno jer nemam grijanje, ali smo uspjeli i to riješiti nekako. Mali, bijeli, već ostarjeli šporetić je grijao jako od četiri popodne pa sve do osam navečer. Tada, pred vikendicom se parkira nova, metalik škoda „Fabia“, i ugledah svog druga Marka. Zovemo ga „beg“ jer je lijen, i vadi se često na to da je iz begovske porodice.
„Vozdra, beže“-rekoh mu-“Upadaj“.Tada iz auta izađoše još četiri cure, i nećete vjerovati:brineta, crvenokosa, crnokosa i plavuša. Bile su poput uskršnjih jaja. Bile su poput četiri boginje.
„Vidi jesu bombe“-reče Aleksandar, i doda standardno „bog te jebo“. Ja sam bio pripit tako da mi je bil svejedno.
Dok je njih ostavio, beg je otišao i po ostale.Trebale su doći još četiri cure, i 3 muškarca. Dnevni boravak se poprilično zagrijao; ma nije to ni velika kućica, nekih 65 m kvadratnih. Na spratu je još uvijek bilo hladno, ali radijator električni je radio punom parom…
Treće poglavlje: Zakletva
U jednom trenutku smo svi bili broju, u kojem, ne mogu tačno reći.Sjedio sam na stolici, prepustio ulogu domaćina Aleksandru i Ivanu; ukratko, sjedio sam, pio i pušio.Cure su sjedile prek put mene, muzika je tek krenula. Krajičkom oka sam primijetio da me nekako čudno gledaju, jer sam sjedio nepomičan. A u mojoj glavi su bile neke druge misli. Napokon su svi ušli nekako u priču, u fazon što bi se reklo, i krenulo se plesati. Pokajao sam se što sam ih zvao u jednom trenutku jer je nered bio sve veći i veći, i sada znam kako je teško biti domaćin. Mislio sam:“Moj otac je ovo mučno zaradio, a oni ruše…“. Da, bio sam posesivan u tom trenutku i stidim se toga. Ipak sam ih ja zvao, i trebao sam uživati. Otišao sam u toalet sa cigarom u ruci, zatvorio vrata i gledao u ogledalo. Tada je ušao Ivan, i ja sam rekao:“Slušaj, zakunimo se da ćemo naći pičke, i jebat nešto večeras.Šta kažeš, brate?“
Ne sjećam se šta mi je odgovorio, jer se ne sjećam ni za tu zakletvu, to mi je on sutradan rekao za nju.
Izašao sam nabrijan i od tada nisam bio svoj. Nestalo je one moje zamišljene i jadne polovine, ovo sam bio ja napokon, Mr. Hajd a ne Dr, Džekil.
Gomila je plesala, i ja sam se pridružio. Da li zbog što sam domaćin, što sam joj se svidio ili što je to bila moja sretna noć, ne znam, i nikad neću saznati, prišla mi je 1,60 cm visoka(niska) crnka. Plesali samo, a ja sam je okrenuo i prelazio kurcem po njenoj pozamašnoj guzi. Osjetila je da je nadignut i samo se nasmijala. Nastavili smo vatreni ples. Nije me gledala u oči, ali sam joj dignuo glavu i pokušavao je poljubiti. Malko se opirala, da ne ispadne laka, ili šta li, ali su se naše usne spojile. Da, toga se sjećam.
Osvrnuo sam se oko sebe, i vidio sam Ivana kako ljubi onu brinetu, koja je bila u crnim tajicama.
„Hajmo gore na sprat“-predložio sam crnki.
„A zašto?“-upitala je slatko.
„Vidjećeš“-rekao sam i povukao je naglo za ruku gore, na sprat. Dok smo se penjali uz stepenice, već sam joj milovao guzu jer je išla ispred mene.Njihala je zanosno kukovima. Zatvorili smo se u najveću sobu. Krenuli smo se mazit, i prevrtat po krevetu. Skinuo sam joj majicu, i štrample nekakve, bijele, da, bile su bijele…Dugo smo se ljubili, podsjetila me na Dalilu, grešnu ženu….Krenuo sam joj lizati ne baš velike sisice,i cuclati bradavicu…Tada me samo masirala po kiti, koja je rasla, i rasla, i..rasla. Rekao sam joj otvoreno da mi popuši, smješkala se, ali sam joj ja onda skinuo tangice, i krenuo lizati svježe obrijanu picu…U jednom trenutku me zamolila da prestanem, i to sam učinio. Uzela je moju kitu u ruku i stavila u usta. Pušila je nekih 5 minuta,a ja sam joj onda rekao da želim staviti kurac među njene sise. To sam i učinio, i bilo je sjajno, ali je ipak imala male sise da bi mogla meni izdrkati.Napokon sam joj stavio, ali, nije to bilo to, jer je njoj bio prvi put…Uglavnom, proveli smo ukupno tri do četiri sata zajedno, i bilo mi je fino, zaista fino.
Četvrto poglavlje:Svanulo jutro
Ustao sam oko devet, i posegnuo odmah za pivom. Krenuli su odmah tračevi kako sam bio cijelu noć sa njom, bla, bla…Smijali su mi se oni koji su ostali suhog kurca…Prednjačio je Aleksandar, a ni Ivan nije bio daleko od toga. Ivan mi je pričao da je mazio ogromne brinetine dojke, ali da mu nije dala ipak. Aleksandar je ipak bio to jutro na lošem glasu, jer mu je Matea, koja je zaljubljena u njega(a koja mu nije htjela dati) dosađivala, i on ju je, kako kažu ostali, gurnuo. Kasnije mi je ta ista Matea rekla, da sam po naravi isti kao Aleksandar. Ja sam bio ipak polaskan time. Jedna druga, koja ide sa nama u razred je drkala Aleksandru, ali samo to, jer ima momka u kojeg je zaljubljena…
Mali Nemanja je ostao u kući sa roditeljima i sekom, i gledao novogodišnju „Vizu za budućnost“ kad već nije dobio vizu od rofitelja da slavi Novu godinu.
I eto, to je relativno tužni kraj priče dečka koji ne može biti u vezi, a taj dečko sam ja. To jutro nisam ni htio pogledati crnku malu, jer sam govno jebeno. A uostalom, što će mi ona?
Kakva je vaša novogodišnja priša?
Nadam se sretnija od moje….
